Vijesti

Sunday, January 29, 2012

Izbori u HSS-u narušili vječni mir Stjepana Radića


Vjesnik

ZAGREB
Gradnja mauzoleja ostaje neostvarena
Utemeljitelj HSS-a i vođa hrvatskog naroda i dalje će počivati u mirogojskim arkadama, a ideja o gradnji njegova mauzoleja stara više od 80 godina ostat će neostvarena. Razlog je taj što se Radićeva obitelj, svi njegovi živući unuci i praunuci, protivi premještanju njegovih ostataka iz grobnice - Iako je ovog tjedna u medije plasirana informacija da će već sredinom 2013. godine na Mirogoju niknuti mauzolej Stjepana Radića, koji bi se gradio novcem što ga je za to 1971. prikupio publicist Zvonimir Kulundžić, od toga neće biti ništa. Utemeljitelj HSS-a i vođa hrvatskog naroda i dalje će počivati u mirogojskim arkadama, a ideja o gradnji njegova mauzoleja stara više od 80 godina ostat će neostvarena. Razlog je taj što se Radićeva obitelj, svi njegovi živući unuci i praunuci, protivi premještanju njegovih ostataka iz grobnice u kojoj počivaju od 12. kolovoza 1928., kao i svakom pokušaju da se na mrtvom Radiću i navodnoj brizi da mu se osigura dostojno posljednje počivalište pokušaju pokupiti politički bodovi.

Na Vjesnikov upit je li moguće premještanje nečijih posmrtnih ostataka bez suglasnosti obitelji, makar bila riječ i o jednom od najvećih nacionalnih velikana, iz Gradskih groblja stigao je jasan odgovor: »Bez suglasnosti obitelji nije moguć premještaj pokojnika.« Kako je u utorak pisao Večernji list, osnovan je »odbor za izgradnju mauzoleja Stjepana Radića« kojem je na čelu obrtnik Tomislav Viduka, član HSS-a, a članovi su mu, kako se navodi, poznati povjesničari umjetnosti, arhitekti, kipari »te stručnjaci za ovo područje«.

Viduka je izjavio kako odbor kojem je na čelu uskoro očekuje sudsku presudu da mogu raspolagati novcem koji je Kulundžić prikupio s namjerom da se iskoristi isključivo za podizanje Radićeve grobnice ili spomenika. Navodno je riječ o 1,2 milijuna kuna bez kamata, no ničim se ne navodi na čemu Viduka i njegov »odbor« temelje svoje pravo da im se prepusti raspolaganje novcem koji je Kulundžić prikupio prodajom svoje knjige »Živi Radić« u čak tri izdanja.

Turina: Pradjed ne bi želio mauzolej

»Stjepan Radić ima svoje iznimno važno mjesto u hrvatskoj povijesti, a stvaranje kulta ličnosti kroz gradnju mauzoleja ne bi doličilo očuvanju njegova lika i djela. Posebno ne u današnje vrijeme kada je hrvatski narod doveden do ruba siromaštva te kada se svaki dan pitamo kako ćemo kao država preživjeti 2012. Gradnjom mauzoleja šalje se apsolutno pogrešna poruka u pogrešno vrijeme. Obitelj Stjepana Radića stava je da ni sam Radić takvo što ne bi poželio - da mu se poštovanje postumno odaje gradnjom takvog zdanja bilo kada, a posebno ne u ovako krizno vrijeme«, kaže Vjesniku August Turina, Radićev praunuk, inače tajnik Matice hrvatske te član HSS-a i Transparency Internationala Hrvatske. Kako ste doživjeli vijest da netko bez suglasnosti obitelji želi sagraditi mauzolej u kojem bi počivao vaš pradjed? - Neka me nitko ne shvati pogrešno, no to me odmah podsjetilo na Kerumovu inicijativu gradnje križa na Marjanu unatoč tomu što Split već ima sve najljepše simbole kršćanske civilizacije. Takva inicijativa ni tada nije sasvim dočekana s oduševljenjem, a najgore što se može dogoditi s inicijativom gradnje mauzoleja je da se netko njome ismijava bez obzira kojoj političkoj ili društvenoj opciji pripada. Što kažete na tvrdnju da sadašnji Radićev grob nije dostojan njegove veličine? - To je li sadašnji grob dostojan ili ne može biti i sasvim subjektivan stav pojedinca, no činjenica je da Zagreb danas ima grob Stjepana Radića koji je svima poznat i danas je gotovo kultno mjesto na Mirogoju, a nalazi se među mnogim drugim velikanima hrvatske povijesti, u arkadama.

Osim toga, uznemirava se i grob njegove supruge Marije Radić, koja također ima svoje važno mjesto na hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni te nije jasno što će tada biti s njom. Uz to što je sasvim pogrešno vrijeme za razmišljati o tome, obitelj Stjepana i Marije Radić smatra da dio uspostavljenog odbora mora, osim povjesničara umjetnosti, arhitekata, kipara i ostalih, imati i članove njegove obitelji kako bi se utvrdilo koje su posljednje želje bile kako samog Stjepana Radića, a koje pak Marije Radić i ostalih članova obitelji. U sve to treba uključiti i pripadnike kulturne sfere društva kao što je Matica hrvatska, koja je djelomično Radićev nauk i prenosila, a što se nigdje ne spominje. Dakle, dio odbora nikako ne mogu biti samo operativci i povjesničari ili samo skupina najglasnijih koji smatraju da o toj temi imaju što za reći ili se time žele medijski istaknuti kao štovatelji Stjepana Radića, iako iza toga možda uopće ne stoji pravo štovanje lika i djela Radića nego neki sasvim drugi interesi. Mislite li da se netko samo želi dokopati Kulundžićeva novca? Očekujete li reakciju iz HSS-a jer su inicijatori ideje o mauzoleju članovi te stranke? - Budući da je ovdje riječ i o velikim financijskim sredstvima, ako bi taj projekt ipak došao do faze realizacije, bojim se da bi se neki mogli okoristiti ovim poslom zloupotrijebivši ime Stjepana Radića, a obitelj bi sigurno inzistirala na potpuno jasnoj i transparentnoj slici trošenja svih sredstava koja proizlaze iz Kulundžićeve ostavštine i radi štovanja samog ostavitelja. S druge strane, HSS, koji je kao stranka uvijek bio dio takvih procesa, trenutačno je u prevelikim previranjima i sumnjam da će se time ozbiljno pozabaviti dok ne sredi kaos u svojim redovima te utvrdi što je toj stranci istinski bitno - slijediti nauk Stjepana Radića na kojem je stranka utemeljena ili zastupati određene mikrointerese.

»Kupnjom ove knjige za 15 dinara doprinosite 10 dinara za podizanje veličanstvenog nadgrobnog spomenika hrvatskom velikanu Stjepanu Radiću«, pisalo je na naslovnici knjige koja je prodana u više desetaka tisuća primjeraka, a naručivala se uplatom na poseban račun koji je Kulundžić otvorio u Kreditnoj banci. Osim za troškove tiskanja i slanja knjige, sav je novac bio predviđen za Radićev nadgrobni spomenik jer se Kulundžić kao veliki Radićev štovatelj odrekao honorara. Slom hrvatskog proljeća, tijekom kojeg se slavila i 100. godišnjica Radićeva rođenja, onemogućio je ostvarenje Kulundžićevih planova, a prije svoje smrti 1994. prikupljeni novac oporučno je ostavio budućim naraštajima koji će biti voljni udovoljiti njegovoj želji da Radić dobije dostojan grob.

O čemu je zapravo riječ i zašto je uopće otvoreno pitanje sudbine Radićeva groba kad se on ionako nalazi u najelitnijem dijelu Mirogoja? Stjepan Radić, a dva mjeseca prije njega i njegov sinovac Pavle Radić i Đuro Basariček, ubijeni u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928., pokopani su u arkadama na Mirogoju u grobnici obitelji Gavella. Međutim, bio je to samo privremeni grob u kojem su trebali počivati dok im se ne sagradi veličanstvena grobnica. Nepovoljne političke okolnosti onemogućile su pokušaje da se taj projekt realizira, u međuvremenu su uz Radića pokopani njegova supruga Marija, žrtve šestosiječanjske diktature Milan Šufflay, Josip Predavec i Stipe Javor, Ivan Granđa, koji je zajedno s Radićem bio ranjen u atentatu, a devedesetih godina u grobnicu su iz inozemstva preneseni posmrtni ostaci Radićevih nasljednika na čelu HSS-a - Vladka Mačeka i Jurja Krnjevića. Radićev grob jedan je od najpoznatijih i najposjećenijih na Mirogoju i malo kome od njegovih štovatelja smeta što počiva zajedno s još 50 osoba, među kojima je i Branko Gavella, a govoriti o privremenosti 83 godine nakon Radićeve smrti doista je besmisleno. Prije nekoliko godina, kad je u tijeku bila realizacija inicijative za postavljanje Radićeva spomenika u Zagrebu, u HSS-u su razmišljali o tome da se otvori pitanje gradnje Radićeva mauzoleja. Predstavnici HSS-a razgovarali su i s nadležnima u Gradskim grobljima te obišli Aleju zaslužnih građana, sjeverno od Zida boli, da bi odabrali moguću lokaciju. Međutim, kad su Radićevi potomci poručili da će svojim tijelima spriječiti svaki pokušaj da se njihov mrtvi djed i pradjed premješta, u HSS-u su odlučili odustati od svoje ideje.

Žestok polemičar i neumorni istraživač

Zvonimir Kulundžić rodio se 1911. Osijeku, a umro u Zagrebu 1994. Kao publicist bio je poznat kao žestok polemičar i neumorni istraživač brojnih tema iz hrvatske povijesti, a posebno tiskarstva, pa je tako zastupao tezu da je prva tiskana hrvatska knjiga »Misal po zakonu rimskoga dvora« iz 1483. tiskana u Kosinju, a ne u Veneciji. Pronašao je i prvo prozno djelo Marka Marulića »Od naslidovanja Isukarstova« napisano na hrvatskom i godinu dana starije od »Judite«. Kulundžić je desetljećima prikupljao sve materijale vezane uz Stjepana Radića, te je uoči njegove stote godišnjice uredio i objavio Radićeve govore i članke u knjizi »Politički spisi« i napisao opsežnu knjigu »Atentat na Stjepana Radića«. U knjizi »Živi Radić« iznio je svoje ideje o tome kako Radiću treba ne samo urediti grob, nego i rodnu kuću, u Zagrebu mu postaviti spomenik te izdati njegova sabrana djela, monografiju i ostale prigodne publikacije. Na Kulundžićevu inicijativu 1971. u Radićevu čast je podignuta spomen-ploča na njegovoj kući u Hercegovačkoj ulici. Iako je planirana, svečanost otkrivanja bila je zabranjena pa je s odgodom održana tek 1990. Kulundžić je 1971. s Jugotonom izdao gramofonsku ploču sa snimkom Radićeva govora iz 1918. koji je pročitao glumac Zlatko Crnković te s nekoliko pjesama posvećenih Radiću. Buru u javnosti izazvala je Kulundžićeva knjiga »Tajne i kompleksi Miroslava Krleže« iz 1988., a u svom zadnjem djelu »Odgonetavanje zagonetke Rakovica« iz 1994. iznio je nove teorije o Rakovičkoj buni. Inače, Kulundžić je bio brat Nade Štark ubijene 1945. logoru Stara Gradiška koja je proglašena narodnim herojem i čije je ime dobila je tvornica slatkiša Soko Štark u Zemunu. Njegova druga sestra Vjera Šošić bila je majka ekonomista i političara Hrvoja Šošića.

U vodstvu stranke odbacuju svaku vezu s najnovijom Vidukinom inicijativom i smatraju da je riječ o njegovu pokušaju osvajanja političkih bodova prije izborne skupštine HSS-a ove subote, jer se kandidirao za jednog od pet potpredsjednika stranke. Prava Vidukina ambicija bila je, međutim, kandidirati se za predsjednika HSS-a i dok je pokušavao prikupiti dovoljan broj potpisa članova, nije krio da mu je gradnja Radićeva mauzoleja jedno od izbornih obećanja.

»Podsjećamo da je gospodin Viduka mnogo toga učinio za HSS grada Zagreba. Podsjećamo da je organizator postavljanja i otkrivanje spomenika Stjepanu Radiću. U svojim predizbornim aktivnostima promovira i novi zagrebački projekt - grobnicu Stjepana Radića na groblju Mirogoj. Za taj projekt gospodin Viduka već je osigurao dostatna sredstva. Grobnica nije samo njegov projekt, ona će biti političko dostignuće i promocija zagrebačkoga HSS-a«, pisalo je u jednom dopisu Vidukina izbornog stožera, a slično je Viduka poručio i u otvorenom pismu članovima HSS-a: »U javnosti se malo zna da Stjepan Radić nema svoju grobnicu. Njegovi posmrtni ostaci ukopani su na groblju Mirogoj u zajedničku grobnicu sa sedamdesetak ljudi od kojih većina ničim, osim mjestom ukopa, nije povezana s istinskim hrvatskim velikanom. Tu nepravdu želim ispraviti i pozvati vas da se zajednički poklonimo našem velikanu i velikanu hrvatske politike na njegovom novom grobnom mjestu.«

U oči upada tvrdnja da je Viduka već osigurao sredstva za gradnju Radićeva mauzoleja (iako je Večernjem listu izjavio da tek očekuje sudsku presudu o korištenju Kulundžićeva novca), kao i olako licitiranje brojem osoba pokopanih skupa s Radićem. U spomenutom novinskom članku jedan od članova Vidukina »odbora« kaže da Radić dijeli grobno mjesto s još 26 osoba, sam Viduka spominje sedamdesetak ljudi, dok je Kulundžić 1971. pisao da osim Radića i suradnika u grobnici obitelji Gavella počivaju još 64 osobe. Prema podacima iz Gradskih groblja, u zasebne stanice grobnice pokopana su 24 pokojnika, a 27 ih je pokopano u pretprostoru stanica i na podu grobnice, pa je, uključujući Radića, riječ o 51 osobi. Pitanje na koje iz »odbora« nije bilo odgovora je i što bi u slučaju gradnje Radićeva mauzoleja bilo s posmrtnim ostacima njegove supruge Marije i suradnika, primjerice Vladka Mačeka? Bi li se selilo i njih ili bi ih se prepustilo da i dalje počivaju s gomilom neznanaca, to više ako se zna da je Marija Radić s mnogo muke pokopana uz supruga (dozvolu je morao dati osobno Tito), a da je Maček 1996. preseljen iz Washingtona upravo kako bi počinuo uz svoga prethodnika.

Kome će pripasti sredstva koja je Kulundžić prikupljao prodajom svoje knjige o Radiću, odlučit će sud, no poznavatelji propisa kažu da bi novac trebao pripasti državi, a ne skupini građana koja se proglasila odborom za gradnju Radićeva mauzoleja, jer bez prethodne suglasnosti obitelji »odbor« svoju inicijativu ionako ne može realizirati. Radićevi potomci imaju pak svoj prijedlog kako utrošiti prikupljeni novac i pritom se pozivaju na oporuku njegove supruge Marije Radić kojoj je posljednja želja bila da se sav novac koji ostane iza nje podijeli gluhonijemoj i slijepoj seljačkoj djeci.

»Marija Radić je jednako tako mogla preostalu Radićevu imovinu prodati i podići mauzolej svom pokojnom suprugu, a umrla je 26 godina nakon njega. Ima dovoljno humanitarnih potreba ovog društva koja se mogu time zadovoljiti. To bi sigurno Stjepan i Marija Radić željeli, a zadnja stvar koju bi htjeli je gradnja mauzoleja«, kaže August Turina, praunuk Marije i Stjepana Radića, unuk njihova mlađeg sina Branislava.

Maja Maričić, Radićeva unuka, kći njegove mlađe kćeri Mire i potpredsjednika HSS-a Augusta Košutića, na vijest o aktualiziranju priče o mauzoleju za njezina djeda poslala je pismo Društvu arhitekata Zagreba čiji je i sama članica i pozvala ga da »svede ovu informaciju u granice civiliziranog društva«.

»Nikojim se novcem ne može kupiti mrtvo tijelo jedne sahranjene osobe, pa ni Stjepana Radića. Navodno je gospodin Kulundžić ostavio novac za gradnju spomenika ili grobnice Stjepanu Radiću. Kako su se moja majka Mira Košutić i njezin brat Branislav Radić protivili već onda naznačenim željama gospodina Kulundžića, izjavljujem da sam izrazito protiv preseljenja mrtvog tijela mog djeda. Jedini razlog za preseljenje bio bi, da se mora preseliti zbog vlasničkih prava trećih na mjesto, gdje moj djed do danas leži. U tom slučaju obitelj Stjepana Radića svakako bi imala pravo odlučivati, a ne da se prešutno organizira odbor, koji bi određivao rezultat«, poručila je Maja Maričić.

Iako je Kulundžić mnogo učinio na popularizaciji Radića i to u vrijeme komunističke vladavine, Radićeva obitelj nije se slagala s agresivnim načinom na koji je to radio, ne vodeći računa o njihovim stavovima. No, on sam nije inzistirao na izmještanju Radićeva groba i gradnji mauzoleja, nego mu je bilo najvažnije uređenje nadgrobnog spomenika u skladu s Radićevom važnošću.

Plan o mauzoleju potječe još iz 1930. kad je netko iz vodstva HSS-a angažirao bečkog arhitekta Marija Petruccija da predloži svoj projekt, koji je i za tadašnje vrijeme bio prilično bizaran i zapravo uvredljiv za Radića. Petrucci je zamislio da se Radićevo balzamirano tijelo izloži u staklenom lijesu u podnožju jednog brežuljka na čijem bi vrhu bila golema skulptura Radića koji poput nekakve sfinge leži potrbuške oslonjen na ruke, dok bi se podno nje prostiralo žitno polje.

U Hrvatskoj se za taj projekt saznalo 1936., kad je o njemu u HSS-ovu mjesečniku Evolucija pisao Krešimir Devčić, drugi suprug starije Radićeve kćeri Milice, koji se pohvalno izrazio o Petruccijevoj ideji. Kulundžić je devedesetih godina Petruccijevu ideju ocijenio »fantastično bedastom« i čudio se zašto posao nije bio povjeren Ivanu Meštroviću ili nekom drugom hrvatskom umjetniku nego malo poznatom arhitektu talijanskog podrijetla koji sigurno nije dovoljno znao ni o Radiću ni o Hrvatskoj.

U knjizi »Živi Radić« ismijavao je ideju o žitnom polju kao dijelu mauzoleja, jer žito traje tek nekoliko tjedana dok se ne obavi žetva, ističući da bi u ostalom dijelu godine polje bilo njiva s gomilom gnojiva i zasađenim kukuruzom ili repom. »Zamislite taj spomenik u središtu golemog repišta«, dodao je Kulundžić, čiji su ambiciozni planovi s Radićevim grobom ipak bili skromniji. Grob je 1968. nakon više desetljeća zapuštenosti uređen onako kako izgleda i danas. Postavljeno je Radićevo poprsje, rad kipara Milovana Seghera, ali je Kulundžić smatrao da je takvo rješenje »duboko uvredljivo za cijelu hrvatsku naciju« jer Radića prikazuje kao »nekog rezigniranog sentimentalnog pjesnika«, a ne narodnog vođu. Kulundžić je pokušao nagovoriti Maticu hrvatsku da pokrene akciju ponovnog uređenja groba, no Matica nije željela ulaziti u sukob s Radićevom obitelji, pa je svoje ideje počeo realizirati sam.

Ne samo što je napisao knjigu »Živi Radić« čijom je prodajom želio prikupiti novac za uređenje Radićeva groba, nego je dao i neke svoje prijedloge kako bi se mogao riješiti taj problem. Njegov glavni prijedlog bio je da se svi pokojnici pokopani s Radićem, osim njegove supruge i suradnika, presele na druga mjesta, kako Radić ne bi počivao »u masovnoj grobnici s nepoznatim mu i stranim ljudima«. Nakon toga, u grobnicu bi bili prebačeni ostaci ostalih istaknutih HSS-ovaca čiji bi portreti bili prikazani na nadgrobnom spomeniku, dok bi s njegove lijeve i desne strane bili kipovi dvaju seljaka, poput stražara ili karijatida. Svjestan da je riječ o složenom i osjetljivom pothvatu, Kulundžić je tumačio da se preseljenje drugih pokojnika može obavljati postupno. »Ako se o tome ne bi moglo dogovoriti sa sinovima, treba se nadati da će se laganije razgovarati s unucima ili praunucima«, tvrdio je Kulundžić. Njegov drugi prijedlog bio je da se Radić i suradnici pokopaju na drugom mjestu, u grobnici na vrhu humka od zemlje iz svih hrvatskih krajeva po kojem bi bilo posađeno raznoliko drveće. Kao lokacije, Kulundžić je predlagao Mirogoj, Šestine ili Sljeme, a sastavio je i mogući popis članova odbora koji bi brinuo o uređenju groba i upravljao prikupljenim novcem. Od svih tih planova nije se ostvarilo ništa. Radić i danas počiva u arkadama, a ondje će i ostati jer je stav njegove obitelji nedvosmislen.

Gdje su Radićevi organi?

Jedan od misterija vezanih uz Radića je sudbina njegova srca i mozga izvađenih prije balzamiranja. Organi su pronađeni 1929. u blagajni Hrvatske seljačke zadružne banke nakon što je završila u stečaju. Stečajni upravitelj je o tome pismeno obavijestio Mariju Radić, ali i novinara režimskih Novosti, koji je o tome napisao članak te se vijest proširila Zagrebom. Nakon toga, srce i mozak preuzeo je Vladko Maček te su pohranjeni u Seljačkom domu (današnja Moderna galerija), a nakon što je izbila polemika između Novosti i HSS-ova glasila Dom, za slučaj se zainteresirala policija koja je bocu sa srcem i mozgom pronašla tek 1931. uzidane u zid te ih predala Radićevoj obitelji. Ona ih je, međutim, opet dala pohraniti u Seljačkom domu, koji je bio središnje mjesto Radićeva kulta. Kad se nakon 1945. u zgradu uselila Moderna galerija, mozak i srce najprije su prebačeni u podrum, a zatim u Centar za kriminološka istraživanja. Postoje dvije teorije o tome kakva im je bila daljnja sudbina. Prema prvoj, nestali su tijekom poplave 1964. ili kasnijih seljenja, a prema drugoj predani su jednom zagrebačkom župniku koji ih je uzidao u svojoj crkvi, vjerojatno crkvi Svetog Blaža ili Svetog Petra. Organi su traženi i u Radićevoj grobnici, ali nisu pronađeni. Ne zna se ni zašto su Radiću prilikom balzamiranja izvađeni. Smatra se da se srce, kao simbol Radićeve ljubavi prema Hrvatskoj, htjelo izložiti, a mozak dati na analizu kako bi se utvrdio razlog Radićeve genijalnosti, kao što je četiri godina ranije napravljeno u slučaju Lenjina, a kasnije i Einsteina.

http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=D7B4C4FE-ECA4-4918-9729-C5649F0AC194