|
Vijesti
Friday, March 5, 2010 Podanicko divljenje srcu tame
Hrvatski informativni centar
Dnevnik
22. – 28. veljace
Ivan Aralica
Hrvastko slovo, 5. ozujka 2010.
Ponedjeljak, 22. veljace
Pred tri su dana novine javile da ce Mesic danas useliti u svoju novu rezidenciju u Grskovicevoj 13. Time ce Hrvatska uz rezidencijalni prostor aktualnog predsjednika dobiti i rezidencijalni prostor “dozivotno bivseg predsjednika”, sto dosad nije imala i sto malo koja zemlja u nasem okruzenju ima. Ostavimo postrance zakon na osnovi kojeg Mesic to pravo stice, pun sadrzaj toga zakona i nacin kako je donesen, jer ce o njemu u buducnosti biti prilike kojesta doznati. Pa na Ustavnom je sudu! A sada skrenimo paznju samo na jedan od motiva da je to pravo Mesicu dano!
Da je motiv ozbiljan, govori citav niz cinjenica. U brojnim oprastanjima od predsjednicke duznosti, koja traju vec punu godinu dana, Mesic nikomu ne kaze zbogom nego dovidjenja, sto je jasna poruka da se njemu iz politike ne odlazi. Oni koji znaju citati govor tijela kazu da je tuzan, sjetan, zabrinut i da je za vrijeme inauguracije Josipovica bio duhom odsutan, a da je s inauguracije otisao nigdje drugdje nego do rezidencije „dozivotnog bivseg predsjednika“, vidjeti kako radovi na njoj napreduju. Tu je dao obecanje da ce se danas u tu kucu useliti, iako su s vanjske strane na zgradi jos skele radi poslova na fasadi. Sve to, i dovidjenja umjesto zbogom, i duhovna odsutnost i zurba s useljenjem, daje stofa onima koji, u Mesicevu stilu, sire salu da je bivsi predsjednik, pritisnut silom zakona da mora u mirovinu, obolio od PTSP-a.
Znajuci nesto o onom sto je cinio otkako je na javnoj sceni, nisam siguran da je Mesic ikada bio psihicki uravnotezen, ali bio odavna nacet ili tek sada obolio, u ovoj sali nije sve saljivo. Ima u njoj nesto prijeteci ozbiljno. Mesic ne zna otici kad mu je doslo vrijeme odlaska i iz te cinjenice ne ce proizici jedino trosak oko rezidencije nego ce biti stete i na drugim stranama. On sam neodmjereno, a njegovi apologeti jos neodmjerenije probise nam usi pricom da je kod njega veliko politicko iskustvo i da to dragocjeno iskustvo, ako i kostalo, treba sacuvati. Ako bi to znacilo neku vrstu arhiviranja toga iskustva, onda bih se s tim slozio. On kao egzemplar ni u kojem slucaju, politickom, povijesnom, literarnom, zaboravljen ne smije biti! Ali, ako bi njegovo iskustvo, u njegovu aranzmanu i na njegov nacin, bilo plasirano kao uzorak ponasanja politicara koji dolaze, ne samo da se trosak u gradnju njegove rezidencije ne bi isplatio ni bio opravdan, nego bi bio na stetu onih koji su gradnju platili i sasvim s onu stranu zdrave pameti.
Uostalom, ako ima nesto u tomu da je obolio od PTSP-a, njemu ta rezidencija u Grskovicevoj i nije najprikladniji smjestaj. Kao u zacaranom dvorcu, u njoj ce ga progoniti duhovi onih koje je on za vrijeme svoga predsjednickog mandata progonio i od kojih se on, figurativno kazano, u rezidencijalni prostor “dozivotnog bivseg predsjednika” i zeli skriti. Primjerice duh generala Zagorca koji ce po toj kuci hodati s korpom punom dragulja! Ili duh onoga koji je na Djevicanskim otocima skrio milijarde ukradene od naroda! I obistinilo se sto su novine najavile! Uselio se covjek u svoj ured pod skelama i prvoga koga je primio bio je novinar engleske televizije Martin Bell, koji trenutno radi dokumentarnu seriju “Trideset godina od Titove smrti”. Obzirom na predmet razgovora, i vise nego znakovito. Cini se da je Mesic imao pravo kad je svojevremeno kazao da je to mjesto pogodno samo za kupleraj. Nije li to previse: i kupleraj i dvorac s duhovima! Tesko da na tom mjestu Mesic moze duze boraviti.
Utorak, 23. veljace
Na standu jedne staretinarnice iz Vlaske ulice, ispod Jelaciceva spomenika, nasao sam i kupio knjigu “Pas u potraznoj sluzbi”, u kojoj su “upute za odgoj, njegu, uvjezbavanje i upotrebu pasa”, a napisao ju je Milan Mizler, “kraljevski oruznicki satnik” po knjigama Roberta Gersbacha. Tiskana je u Samoboru 1910. u piscevoj nakladi. Nemam psa i ne namjeravam ga nabaviti. Pa sto ce mi ta knjiga, koju sam ciljano nabavio? Trenutno, a to znaci iz dana u dan, ujutro i pred vecer, bez prekida – zbog cega mi je i ovo vodjenje dnevnika na smetnji – pisem roman o kepecu Janosu, pripadniku jednog od liliputanskih cirkusa, koji su kruzili putovima Panonije dok ih komunizam nije pomeo. Tu pricu nosim uza se i pripremam se na pisanje vec cetrdeset godina. Imao sam se vremena pripremiti, ali priprema nikad dosta.
U tijeku pisanja nametnula mi se potreba da o artistickoj tocci Janoseve zene Estere, liliputanke kao sto je i njen muz, o dresuri pasa doznam vise nego znam sada. Zato, kad ne pisem, citam tu knjigu. Jos se jednom uvjeravam da su pisci starih strucnih knjiga uz svoju struku poznavali i literaturu. Da je nisu poznavali i da se nisu u nju ugledali, otkuda bi u njihovim strucnim knjigama bilo toliko literarnog, da nadmasuje literarnost i onoga sto se naziva knjizevnoscu. S druge strane gledano – jer ovo s knjigom o dresuri pasa nije kod mene iznimka, ovo je kod mene stalna praksa, pa sam o tomu pozvan nesto reci – moguce je da literarnost tih tekstova i ne potjece od pisceve literarne naobrazbe, nego da ta literarnost izbija sama po sebi iz pisceva suverenog vladanja predmetom o kojemu pise. Naime, sklon sam vjerovanju da u stvarnosti, poznajes li je, drijema literarnost, a na tebi je kao piscu ostalo samo to da je probudis. A probudit ces je moci samo ako poznajes lozinku na koju se ta literarnost budi i pretvara u knjizevnost.
Srijeda, 24. veljace
U povodu izlaska iz tiska moga najnovijeg romana, “Zivota nastanjena sjenama”, preko novinarke Janje Franko tjednik je “Globus” zatrazio od mene intervju i ja sam mu ga dao. Nesto iza toga iz redakcije su me “Globusa” zamolili, preko iste osobe, da napisem svoje misljenje, na koliko god stranica zelim, o pucu Ive Sandera. U vremenskom tjesnacu od subote do ponedjeljka i to sam napravio. Iako o takvim temama nerado pisem, osobito ne po narudzbi. A napisao sam jer nisam zelio u ocima redakcije ispasti nezahvalan i nekooperativan. Kad su oba posla bila obavljena, u slijedecem broju tjednika, u svojoj redovnoj kolumni napao me je Boris Dezulovic, bit ce dovoljno reci, na svoj nacin. Njegovim napadom nisam se osjetio ni povrijedjenim ni ostecenim. Naprotiv, bio sam pocascen dodatnim doprinosom, jer bez njegova napada posao s “Globusom” ne bi vrijedio ni upola koliko vrijedi s njim. Da ne bih posumnjao kako su mi oni iz redakcije podmetnuli Dezulovicev napad, otuda mi je dojavljeno da me mole neka ih te sumnje oslobodim. Oni Dezulovicev clanak narucili nisu, ali ga nisu mogli ni odbiti kad je dosao. Jer Dezulovic ima ugovor s “Globusom” pisati o cemu mu se god pise!
Sto se mene tice isprika je redakcije bila suvisna, jer je i iz Dezuloviceva teksta bilo vidljivo o cemu se tu radi: on je, izlijevajuci pogrde iz svoje kible po meni, i na racun redakcije ponesto prigovorio. U smislu, da mi “Globus” nije trebao davati toliko prostora i poklanjati toliko paznje! Danas je srijeda, kupujem “Globus” i mislim sto li je Dezulovic ovoga puta na istu temu, na isti nacin i na istom mjestu, u kolumni znakovita imena “Ugovor s Djavlom”, napisao. Kad tamo, upravo ono sto sam ocekivao! Dezulovicevo izivljavanje nad onim glupim koncertom neonacista u Krizevcima! Samo trabunjanje, suvisno pored vrlo seriozna clanka na istu temu u istom broju tjednika!
Mene ne smeta sto Dezulovic mlati po seansi tupih neonacista. I ja sam opisao jednu takvu seansu u “Fukari”. I njome izazvao gnjev Miljenka Jergovica, koji se medju akterima te seanse odnekud prepoznao. Mene Dezulovicevo lupetanje ne smeta ni zato sto nacizmom i neonacizmom nisam opterecen: ni u ratu ni u miru nisam pripadao toj struji svijesti i politike. Meni smeta dvoje: prvo, sto takvi kakvi su ti u Krizevcima daju povoda Dezulovicu da se preko njihovih glupih djela iskaljuje nad naravnim i zakonitim oblicima iskazivanja pripadnistva vjeri i naciji; i drugo, meni smeta kad Dezulovic u najnormalnijim oblicima iskazivanja vjere i patriotizma vidi nacizam i fasizam. Ali, po uvidu u ono sto sam od Dezulovica procitao – a procitao sam dosta, jer je nacin funkcioniranja njegova mozga i duha predmet moje literarne paznje – on od tih u Krizevcima, za koje kaze da su glupi, sa svojom opsjednutoscu mrznjom prema naciji i vjeri, nije nista pametniji.
Cudim se vlasnicima “Globusa” da su mu dali slobodne ruke u iskazivanju vjerske i nacionalne mrznje, u vrsti tekstualnosti koja je nastala u splitskom “Feralu” na bazi poruge bez duha i misljenja. “Feral” je na toj vrsti tekstualnosti nastao, na njoj ustrajavao i zbog nje, kad je ta tekstualnost postala citateljima neprobavljiva, propao. Vlasnik bi, ako vodi racuna o svojim ulaganjima, morao vidjeti da je tekstualnost Dezulovicevih rukopisa roba za otpad, a ne za tiskanje. Mrznja i samo gola mrznja, ruganje i samo puko ruganje sa svakojakim nadmudrivanjima, te odsutnost misli i bilo koje nove informacije njegove tekstove cine nakaradnima i zastarjelima. Jednostavno, tako vise nitko ne pise i to stivo vise nitko ne cita! Ako je to ikada ikomu i trebalo, ako se tako ikada igdje, osim u “Feralu”, i pisalo!
Cetvrtaka, 25. veljace
Kako je u jeku citanje “Zivota nastanjena sjenama”, svakodnevno ili susrecem ljude koji su roman procitali ili mi se ti ljudi jave preko telefona i kazu, kao i oni sto me susretnu, sto o knjizi misle. Danas sam imao dva takva ocitovanja. Idem obrnutim redom! Na Zrinjevcu sam, u setnji po suncanu danu susreo novinara Tomislava Marcinka, isto kao sto sam ga prije mjesec dana susreo u Gajevoj ulici. Tada mi je rekao da je roman kupio i da ga nosi tamo gdje ce “Dinamovi” igraci trenirati. Imat ce dosta slobodnog vremena i tamo ce knjigu procitati. A danas mi i prije pozdrava priopcuje da je roman procitao. Kaze da je roman briljantan, da dosada nisam napisao bolje djelo, a ne cu boljega napisati ni nakon ovoga, pa bi bilo najbolje da me u njega zazidju kao sto su nekada, po predaji, u velebne gradjevine, mostove i kule, zazidjivali neimare, da ne bi jos jedno tako velebno djelo stvorili i ovo, vec stvoreno, unizili onim sto ce ga ponovo pokusati stvoriti.
Moram priznati Tomislavu da mu je kompliment lijepo srocen i ako je hvala i ako je samo sala. Prihvacam to i kao salu i kao hvalu, a kao dopunu komplimentu mislim da me u “Zivot nastanjen sjenama” ne ce trebati ugradjivati. Tamo sam uzidan u svaki kamen te cuprije toliko da se vise i ne zna jesam li njen neimar ili gradja od koje je cuprija sagradjena. Prije susreta s Marcinkom imao sam o istoj stvari razgovor s jednim citateljem. Procitao je roman, iako je podebeo, tisucu stranica, ali se na dusak cita, pa mi zeli postaviti jedno pitanje u vezi dijelova romana koji govore o Paddyu Ashdownu, o Carlu Bildtu i o podanickom divljenju veceg dijela nasih politicara prema svima koji predstavljaju ono sto se u romanu metaforicki naziva “srce tame”.
Otkuda to podanistvo i, kao posljedica divljenja, to podanicko ponasanje? Kazem mu da je steta novca sto bismo ga potrosili na telefon razgovarajuci o toj beskrajno dugoj temi i kazem mu da je zasada dovoljan odgovor i ono sto je mogao naci u procitanom romanu. On prihvaca izliku i mi telefonski razgovor prekidamo. Ali pitanje otkuda to divljenje i to podanistvo ostaje! Osim onoga sto se zna, osim nastavljanja s mentalitetom “beckih konjusara” i gusaka koje kroz panonsku maglu odlaze do beogradske carsije, osim toga kao razlog mi se namece i nesto mnogo dublje, jer ne pripada samo nama nego i svim drugim ljudima.
Slozit cete se sa mnom da je, ako ne i najpoznatija, jedna medju najpoznatijima latinska poslovica: Divide et impera. Slozit cete se sa mnom i da je to aksiom svake imperijalne vlasti od, kako se ono kaze, postanka svijeta do danas. Ali, pazite, ne cete se lako sloziti sa mnom ako kazem da od primjene toga nacela vecu korist ima onaj koji je pristao na podjelu od onoga koji pomocu podjele vlada. Vecu, jer mu je onaj izvana, onaj sto nastupa u ime „srca tame“, omogucio da, pristajuci na podjelu i pokornost, eliminira svoje suparnike u tijelu - drzavi, gradu, bilo cemu – kojim “srce tame” zeli vladati. Veliki dio nasih politicara mentalnim pristankom na podjelu grade svoje dodvoravanje prema emisarima “srca tame” i svoju aroganciju prema suparnicima u jagmi za isto mjesto. Vesna Pusic i Stipe Mesic od ostalih se razlikuju samo po tomu sto to ne taje! I sto to drze moralnim i legitimnim!
Petak, 26. veljace
Moram nesto zabiljeziti o ovoj prici koja se vec nekoliko dana prica, o ovom obavjestajnom podzemlju! Kao pisac parabola iz davnih vremena i iz nasih dana, koji je javno priznao kako mu je najizdasnija dokumentacija koju je koristio za pronalazak prica bila ona sto su je vodili nekadasnji spijuni a danasnji obavjestajci. Priznajem da se u tom stivu moze naci svasta, najvise onoga sto treba zaboraviti, ali se, bome, nadje i onoga sto treba zapamtiti i, je li moguce, pretvoriti u pricu koju ce i drugi rado procitati. Ako je novi predsjednik ovu akciju, do istrebljenja, protiv obavjestajnog podzemlja poduzeo jer je povrijedjen neistinama koje je nasao u svomu od ona cetiri famozna fascikla, koja su u vrijeme izbora kruzila po redakcijama tiskovina, onda ga kao covjeka razumijem i za njegov gnjev nalazim opravdanje.
Iako moram primijetiti kako je predsjednik i do sada morao zapaziti da je nas medijski prostor odavna preplavljen takvim fasciklima, onima u koricama i onima u glavama, pa njega, kad se nasao u sredistu toga prostora, nije snaslo nista posebno, sto nije snaslo i svakog drugoga, kad se od svoje volje ili na silu nasao u vrtlogu medijskih promocija, osporavanja i naklapanja. Ako se, pak, predsjednik na obavjestajno podzemlje ljuti, i ne otkrivsi koga pod tim podrazumijeva, zato sto se boji da ce njegova otkrica ili njegove podvale navesti nekoga od politicara da, svladan osjecanjem kaznene ili moralne odgovornosti, dade trenutnu ostavku, onda su mu trudi oko progona obavjestajnog podzemlja uzaludni, jer se kod nas jos nije dogodilo da bi otkrice preljuba ili neke druge sprdacine politicara navelo da dade ostavku na duznost i prinadleznosti koje ta duznost sobom povlaci.
Pa kad je to tako, da otkrica ljubavnica i drugih sprdacina politicare ne izbacuju iz sedla, zasto ne bismo dopustili obavjestajnom podzemlju da narod obavijesti o tim nedjelima, kako u ustolicenima ne bi gledali svece, sto bi ustoliceni bez tih otkrica mogli neopravdano biti. Ako, na posljetku, predsjednik ide na obavjestajno podzemlje zato jer je djelovanje podzemlja imalo utjecaja na rezultate predsjednickih izbora, onda ne samo da ga podupirem nego mu se i divim. Naime, bude li isao do kraja, kako kaze, u identifikaciji toga podzemlja, ne samo pisaca ona cetiri fascikla, nego i svih ostalih fascikala, onda bi morao doci do toga da je obavjestajno podzemlje s najjacim utjecajem na rezultate izbora bilo ono koje se okupilo oko privatnih televizijskih kuca i brojnih drugih tiskovina u stranom vlasnistvu, koje je imalo za cilj da njega, Josipovica, izgura za predsjednika.
I to je postiglo na taj nacin da je mnogo prije izborne promidzbe njega, Josipovica, proglasilo apsolutnim favoritom i da je, ubacujuci u igru nekoliko “desnih” kandidata s lijevim ideoloskim i politickim predznacima, izmrvilo i zbunilo desno biracko tijelo, kako bi se u zavrsnici izbora nasao izrazito lijevo orijentirani kandidat Josipovic nasuprot desnom kandidatu s lijevim predznacima, koji, koliko god desno tijelo bilo zbunjeno a taj “desni” ljevak bio vjest populist, na svoju stranu svjesnu desnicu nije mogao privuci. Kad bi Josipovic isao do kraja i razotkrio djelovanje toga obavjestajnog podzemlja, onda bi on zasluzio kapu dolje. Ali sam gotovo siguran da na to podzemlje Josipovic ne misli. Pa, kad na nj ne misli, najbolje bi bilo da ona cetiri fascikla ustupi nekom od pisaca koji bi po gradji u njima mogao srociti roman. Ja nisam zainteresiran. Ja sam po gradji iz takvih fascikala napisao “Ambru”. I sto? Zar je zbog toga nekomu pala i vlas s glave!
Subota, 27. veljace
Procitao sam Hebrangov intervju u “Hrvatskom slovu”! Bog mi je svjedok da sam veliki postovalac uspomene njegova oca! Isti mi svjedok moze posvjedociti da volim covjeka i cijenim djelovanje njegova sina istog imena! Ali, izuzimajuci iz toga intervjua drzavotvornu supstancu, koja je istovjetna mojoj, sve sto je politika i politicko u tom intervjuu, samo je niz zabluda i previda, od kojih me, kad mislim na sudbinu desne opcije u hrvatskom politickom spektru, hvata jeza. O tim previdima i zabludama valjalo bi napisati dugi traktat, ali ja za to nemam ni volje ni vremena, i samo cu neke od njih prokomentirati.
Nisu ni Tudjman, koji je dobio 4,1 posto glasova, ni Jurcevic s 2 posto krivi sto Hebrang nije usao u drugi krug predsjednickih izbora, jer tih okruglo 6 posto glasaca, buduci pripadaju osvjescenom dijelu desnog birackog tijela, da nije na listi kandidata bilo Tudjmana i Jurcevica, na izbore ne bi ni izisli ili, ako bi i izisli, za Hebranga ne bi glasali, jer ga smatraju sukrivcem za sve ono sto je Sanader ucinio desnom birackom tijelu. Da ga je ostavio bez njegova HDZ-a! Razumijem Andrijinu tjeskobu kad se tuzi na nezahvalnost Hrvata u Bosni i Hercegovini prema sebi osobno, jer on je zbilja za taj dio hrvatskog naroda mnogo ucinio i zbog toga mnoge zrtve podnio. Ali bi ih uza sve to morao razumjeti! Oni svoj glas nisu uskratili njemu, Andriji Hebrangu, vec njemu kao kandidatu jos uvijek Sanaderova HDZ-a, koji im je nanio vise zla nego onaj koji je o njima neslane viceve pricao i na njihovu stetu surovao s njihovim politickim suparnicima.
Sanader je njihov HDZ razbio na dva dijela i doveo ih u apsurdnu situaciju da im je predstavnika u predsjednistvu drzave izabrao drugi narod. Mora se imati razumijevanja prema biracima bosanskohercegovackih Hrvata, koji su nakon desetogodisnjeg Mesiceva marginaliziranja i Sanaderovih diobenih intriga krivo procijenili da je njihov istinski kandidat Bandic, jer bi Bandic, da je bio izabran, kao ljevicar s desnim predznacima – po mom sudu, nepouzdana vrsta ljevicara – samo marginalizaciju i diobe nastavio. Svaljivati na Sanadera dio krivnje za neuspjeh na izborima samo po tomu sto nije podupro njegovu kandidaturu, sto je poticao Vidosevica i Primorca i sto se nije ogradio od glasina da stoji iza Bandica, ne samo da nije dovoljno, nego se time i ne pogadja bit Sanaderove krivnje za Hebrangov izborni neuspjeh.
Prvo, da ga je Sanader i podupro, da je i izjavio kako ne stoji ni iza koga drugoga osim iza kandidata HDZ-a, to mu ne bi donijelo mnogo glasova desnog birackog tijela, jer je Sanader u ocima toga tijela odavna lijeva moneta bez pokrica u desnoj valuti. Bezvrijedna kartusina, kako se kaze za taj novac! A drugo – sto je pravi uzrok Sanaderove krivnje za Hebrangov poraz – u ocima desnog birackog tijela Hebrang se poceo izjednacavati sa Sanaderom onoga trenutka kad mu je omogucio onakvu, zna se kakvu, pobjedu u trci za predsjednika HDZ-a. To se izjednacavanje tijekom godina, u kojima je Hebrang pristajao na sve sto je Sanader cinio, pretvorilo u izjednacenje. I zato, ne zeleci glasovati za Hebranga, desno je biracko tijelo glasovalo protiv Sanadera. Vjerujem da se Hebrang ni kao covjek ni kao politicar sa Sanderom u stvarnosti nikada nije izjednacio, ali se to izjednacenje dogodilo u percepciji desnog birackog tijela.
Sanader je po citavom nizu moralnih i politickih aspekata nesreca cjelokupne desne politicke opcije, ali ne vidjeti da je on, kompromitirajuci ih u ocima desnih biraca, najveca nesreca onih koji su ga godinama podupirali i slijedili, sada kad svi to vide, ipak je malo previse. Na pitanje novinara: Ukratko, tko je zapravo u politickom smislu Ivo Sanader, Hebrang odgovara: To nije moguce odgovoriti dok ne znamo razlog njegove ostavke. Pa zar Hebrang nakon Sanaderova puca misli da je tu ikakve ostavke bilo! Ikakva povlacenja, kako se to tada zvalo! To sto je Sanader ucinio nije bila ni ostavka ni povlacenje, nego je to bilo prepozicioniranje od teskog posla premijera na lagodno mjesto “dozivotnog pocasnog predsjednika HDZ-a”.
Druga je stvar sto oni oko Sandera to prepozicioniranje, doista nevidjeno, nisu shvatili kao patolosku narcisoidnost, o cemu se doista radilo, nego kao ostavku, kao povlacenje, kao znakove skrusenosti. I sad cekaju obrazlozenje te ostavke, toga povlacenja! Njega ne ce docekati. Zasto bi Sanader obrazlagao ono cega nije bilo! On njima moze obrazloziti samo kako je doslo do nesporazuma. I po mom sudu to je pokusao uciniti onim pucem. I na kraju mojih suvisnih briga oko zabluda dragoga Andrije, da kazem i to kako Sanaderovo razaranje desnog birackog tijela s predsjednickim izborima nije zavrseno, kako se ono, posredstvom nesnalazenja onih koji su ga naslijedili ili voljom njih samih, moze i nastaviti. Evo, i ovako! U kojem god trenutku bude zelio, Sanader, sa svojim trojanskim konjima u Saboru, moze HDZ skinuti s vlasti. Ne dvojim da to i zeli! I on bi to izveo da se ne plasi kako bi to mogao biti jos jedan corak, kao i onaj puc. Zato ceka trenutak kad ce se za taj potez steci pogodne okolnosti. Steknu li se te okolnosti, a one su gotovo na dohvat ruke, on ce taj potez povuci i bit ce to ono sto Andrija naziva – obrazlozenje ostavke.
Nedjelja, 28.veljace
Na putu prema crkvi, na nedjeljnu misu, prolazimo uz ograde dvorista kakvo je i nase oko kuce u Zadru. Zavirujemo u njih da bismo vidjeli kako su jaglaci pozutjeli, djurdjice pobijelile, a forzicije samo sto nisu procvjetale. Danas je posljednji dan ove zime. Za nas to nije samo promjena godisnjih doba, za nas je to i vrijeme kad se intenzivira zelja – kad cemo ici kuci. Tako mi zovemo odlazak u Zadar, gdje se jedino osjecamo kao kod kuce, iako i ovdje imamo svoju kucu. Nakon mise, s misarima, s Nikolom i njegovom Vjekom, s Boranom i njegovom Katom, vracamo se pjeske istim putem kuci na rucak, ovdje, kao sto smo to cinili i tamo otkuda smo ovdje dosli. U Dubrovniku i Hvaru, u Sarengradu i Mravincima, u Primostenu i Promini! Na obiteljskom smo rucku kod sina Tomislava i snahe Vesne. Oni imaju dodatan razlog za nedjeljno slavlje: Tomislavu je u zajednici s Viseslavom izisao iz tiska i treci tom monumentalne knjige “Hrvatski ratnici kroz stoljeca”. Zato je rucak i zavrsio snahinim kolacem “na tenko”. To treba kusati! A to je snahu i njenu sestru naucila pripremati njihova pokojna majka, domacica iz Marije Bistrice.
Hrvatski informativni centar
http://www.hic.hr/
|
Related Articles
View photos
Print article
|
