|
Vijesti
Thursday, March 4, 2010 Karadziceva odgovornost za genocid Alenko Zornija
Vjesnik Karadzic je, dojam je, koncipirao svoju obranu racunajuci na kratko povijesno pamcenje i povrsnost publike kojoj se zeli obratiti. Nakon cetiri mjeseca stanke, pred Medjunarodnim kaznenim tribunalom za bivsu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu nastavljeno je sudjenje bivsem lideru bosanskih Srba Radovanu Karadzicu koji je u dvije tocke optuznice optuzen za genocid nad nesrbima u Srebrenici i jos sedam bosanskih opcina, a u preostalih devet tocaka za progon, istrijebljenje, ubojstva, deportacije, nehumana djela, teroriziranje i nezakonite napade na civile i uzimanje medjunarodnih talaca tijekom rata u BiH od 1992. do 1995. godine.
Nakon sto je tuzitelj u ovom slucaju Alan Tieger zavrsio svoju uvodnu rijec, 2. studenoga prosle godine, suci su nekoliko dana kasnije odlucili Karadzicu nametnuti branitelja i odgoditi nastavak sudjenja za cetiri mjeseca da bi obrani dali dovoljno vremena za pripremu. Sudjenje je tako nastavljeno u ponedjeljak, kad je Karadzic poceo iznositi svoju uvodnu rijec. Nije, naravno, trebalo ocekivati da ce Karadzic, koji se skrivao sve do 21. srpnja 2008. godine, kada je uhicen u Beogradu pod laznim identitetom Dragana Dabica, u svojoj obrani iskazati bilo kakvu vrstu priznanja krivice ili kajanja. Ipak, stav koji je zauzeo na pocetku sudjenja, a u kojem sebe nastoji prikazati mirotvorcem, u tako je velikom kontrastu s teskim zlodjelima koja mu se stavljaju na teret, da to jednostavno ne moze ostati neprimijeceno.
Tako je britanski »Guardian« upravo ne ovu cinjenicu ukazao u svom izvjescu iz Haaga: »U dugo ocekivanom autoportretu pred sudom za ratne zlocine, Radovan Karadzic sebe je naslikao kao neshvacenog i dosta oklevetanog antikomunistickog disidenta. Kako se i ocekivalo, Karadzic je odbacio sve optuzbe, a mnogima je koji su ga gledali i slusali djelovao kao netko tko je dosao s drugog planeta. Njegov cetverosatni nastup bilo je dugo predavanje iz povijesti o vjecitoj zrtvi Srba i njihovim opasnim i sveprisutnim zlotvorima: bosanskim muslimanima dzihadistima, hrvatskim fasistima, Turcima koji bi ponovo da dignu na noge Otomansko carstvo, Nijemcima koji su 1991. pobjednicki ostvarili ono sto su zapoceli nacistickom okupacijom Jugoslavije 1941., NATO-om, Amerikancima, Vatikanom ... Poruka da pred sudom ne brani sebe vec narod i njegov pravedan i sveti cilj, mozda ce biti dobro primljena medju televizijskom publikom u Bosni koja se sada usancila u etnickim podjelama cak i vise nego u vrijeme kad je Karadzic bio na vrhuncu moci. Ali, ovaj obilazak pet stotina godina balkanske povijesti malo je ucinio da olaksa jedanaest tocaka optuzbe za genocid, ratne zlocine i zlocine protiv covjecnosti s kojima je Karadzic suocen«, navedeno je u izvjescu tog lista.
Doista, u samoj Bosni i Hercegovini, Karadzicevo obracanje pred Haaskim tribunalom, koje su gledatelji mogli pratiti putem elektronickih medija i brojnih izvjesca u tisku, tesko da moze u javnosti izazvati onu kolicinu osude kolika bi se mozda mogla ocekivati s obzirom na tezinu zlocina za koje je ovaj covjek, prema optuznici, odgovoran. Stovise, promatrajuci danasnju BiH koja je cvrsto podijeljena po etnickim savovima i koja je u konstantnoj krizi izazvanoj nacionalistickom retorikom i sukobima nacionalnih elita tesko se oteti dojmu da je na neki perverzni nacin Karadziceva politika podjela dobrim dijelom dozivjela uspjeh, bez obzira na njegovu osobnu sudbinu i sasvim izvjesnu osudu pred haaskim sudistem.
Dijelom zbog te cinjenice, cine se prilicno razumni neki komentari u zapadnom tisku, primjerice u londonskom »Timesu« u kome se navodi da je vrijeme »nadjubrilo« tlo na koje ce pasti Karadziceve lazi, jer je proslo petnaest godina od bosanskog rata, i nova generacija u Europi ne moze se sjetiti tko je kome ucinio sto, i zbog cega. Osim toga, Karadzicevo buncanje o zamisljenoj islamskoj prijetnji danas bi moglo naici na prijemcivije uho medju publikom koja ne zna za bolje. Doista, Karadzic je, dojam je, koncipirao svoju obranu racunajuci na kratko povijesno pamcenje i povrsnost publike kojoj se zeli obratiti. Takodjer, on je nastavio zlonamjerno osporavati sudski vec dokazane cinjenice. Tako je vec prvog dana iznosenja svoje obrane kazao da su masovna stradanja civila na sarajevskoj trznici Markale te na drugim mjestima gdje su gradjani ginuli tijekom srpske kampanje granatiranja glavnoga grada BiH, zapravo inscenirana od »muslimanskih vlasti« na celu s Alijom Izetbegovicem. To je, tvrdi optuzeni zlocinac Karadzic, bilo ratno lukavstvo sracunato da bi bili kaznjeni Srbi.
Jednako lazljiv Karadzic je bio i kad je govorio o zatvaranju tisuca Hrvata i Bosnjaka u koncentracijske logore tijekom rata u BiH. Prosto je nevjerojatno s kakvom lakocom Karadzic to pokusava osporiti govoreci o primjeru Trnopolja kod Prijedora, logora kojeg on naziva »prihvatnim centrom« i tvrdi da ce biti dokazano da je to bio »centar za ljude koji zbog borbi nisu imali kamo i kojim su oni sami upravljali«. Na ovom mjestu doista je tesko izbjeci usporedbe s nacistickom propagandom o logorima za Zidove iz Drugog svjetskog rata.
Jednako manipulativan, bivsi je lider bosanskih Srba i prvi predsjednik Republike Srpske, koja i danas postoji, bio i kada je govorio o dogadjajima koji su prethodili ratu u BiH, ukljucujuci i cuveno parlamentarno zasjedanje iz listopada 1991. godine kad je otvoreno s govornice zaprijetio bioloskim unistenjem muslimanskog naroda. »Zasto bi Srbima bio potreban rat, kad su vec imali ono sto su zeljeli - Jugoslaviju koja se mogla sacuvati jedino u miru, a nestati samo u ratu«, kazao je Karadzic, koji je spomenuti govor iz 1991. nazvao »izrazito antiratnim«, sugerirajuci da je tuziteljstvo samo neke njegove rijeci istrglo iz konteksta.
Nadalje, Deklaraciju o nezavisnosti BiH, koju je na tom skupstinskom zasjedanju usvojila vecina, ali bez prisustva zastupnika njegove stranke SDS, Karadzic je nazvao nelegalnom i protuustavnom. »Srbi su zeljeli zivjeti s Muslimanima, ali nisu i nikada nece pristati zivjeti pod Muslimanima«, kazao je Karadzic. Kao dokaz da je srpsko politicko vodstvo u BiH navodno bilo posveceno trazenju mirnog politickog rjesenja, Karadzic je kazao da je SDS u veljaci 1992. prihvatila rjesenje »tri Bosne u jednoj Bosni«, odnosno da BiH bude nezavisna, sa tri konstitutivne jedinice.
»Mi smo tada rekli, u redu, napustit cemo Jugoslaviju, to je bila najbolnija koncesija, ako u BiH budemo imali svoju konstitutivnu jedinicu, kazao je Karadzic, zakljucujuci kako su sve odluke Srpske demokratske stranke (SDS), poput formiranja posebne skupstine i republike bosanskih Srba, bile iznudjene prethodnim potezima ka nezavisnosti BiH koje su povlacile Stranka demokratske akcije (SDA) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), zanemarujuci volju Srba da ostanu u Jugoslaviji. Naposljetku, kao vrhunac cinizma, Karadzic je osporio i navode optuznice da su snage Srba pocetkom rata u travnju 1992, stavile Sarajevo pod opsadu. Ustvrdio je da su se sarajevski Srbi, poslije noci 5. travnja 1992. u kojoj je zbog »terora« bilo »strasno biti Srbin u Sarajevu«, povukli na rubove grada u »pokusaju da se zastite«, te je »tako uspostavljena podjela grada, a ne opsada, kao sto tvrdi tuziteljstvo«.
Naravno, Karadziceve tvrdnje ne mogu izdrzati iole ozbiljniju provjeru, a cijeli proces protiv ovog optuzenog ratnog zlocinca bit ce zanimljiv iz cijelog niza razloga. Ipak, zrtve ce tesko, ma kakva bila presuda, dobiti satisfakciju, a usprkos prividnom ravnodusju, mozda najzabrinutiji za rezultat procesa protiv Karadzica mogu biti politicari iz Republike Srpske koji i u ovom trenutku insistiraju na podjelama. Naime, ako Tuziteljstvo uspije dokazati Karadzicu optuzbe za genocid, bit ce to vazna potvrda najvise institucije Republike Srpske, ukljucujuci instituciju Predsjednika odgovorne za genocidnu politiku.
U presudi Medjunarodnog suda pravde u procesu BiH protiv Srbije i Crne Gore, vojska i policija Republike Srpske vec su oznacene kao institucije koje su sudjelovale u genocidu u Srebrenici. S tako teskom moralnom hipotekom, vlasti danasnje Republike Srpske, koje slaveci razlicite blagdane i na druge nacine snazno demonstriraju kontinuitet Republike Srpske od 1992. godine do danas, morat ce ipak povesti vise racuna o svojoj politici i njezinim korekcijama, usprkos recentnim izjavama duznosnika iz Banje Luke da se u Haagu sudi samo pojedincima za njihove individualne zlocine.
Vjesnik
http://www.vjesnik.hr/
|
Related Articles
View photos
Print article
|
