|
Vijesti
Saturday, February 27, 2010 Matesa: Mnogi klubovi morat ce se amaterizirati Drazen Curic
Vecernji list Predsjednik HOO-a o Faku i Kostelicu, financiranju sporta, placama nogometasa, raskosnim hrvatskim VIP lozama, ekonomskoj krizi... Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Matesa (60) ne moze se usporedjivati s bivsim predsjednikom Stipom Mesicem kada je rijec o visokim drzavnim funkcijama, ali to ne znaci da je njegova biografija nezanimljiva ili deficitarna utjecajnim politickim funkcijama.
Dapace, u prvom desetljecu neovisne Hrvatske postigao je zavidnu politicku karijeru. Bio je premijer od 1995. do 2000. godina, a prije toga i saborski zastupnik, ministar gospodarstva, direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj te visokopozicionirani menadzer u Ini. Uz bivse premijere Franju Gregorica i Nikicu Valentica te Mladena Vedrisa, bio je pripadnik neformalne tehnomenadzerske struje Tudjmanova HDZ-a, koja je uglavnom kreirala gospodarsku politiku devedesetih.
Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora postao je 2002. godine. Zajedno s Djurom Njavrom i bivsom potpredsjednicom vlade Ljerkom Mintas-Hodak suvlasnik je Zagrebacke skole ekonomije i menadzmenta, na kojoj i predaje kolegij strateskog menadzmenta. S Matesom sam razgovarao u prostorijama Zagrebacke skole koje dijele s Filozofskim fakultetom Druzbe Isusove. Dok odgovara na pitanja, cak i za ona najbanalnija, vaze svaku izgovorenu rijec.
Hrvatska je osvojila dvije medalje. Je li to vise od ocekivanja?
– S obzirom na to da nemamo vise Janicu u natjecateljskom dijelu, ocekivali smo da Ivica ponovi svoj uspjeh iz Torina, sto je on i ucinio, a jos ima sanse i u slalomu. Jakov Fak nas je sve stvarno ugodno iznenadio. Pokazao je svoj potencijal trecim mjestom u Koreji, ali Olimpijske igre su stvarno njegov trijumf.
Nakon senzacionalnog osvajanja medalja hrvatski su se mediji uglavnom bavili odgovorom na pitanje hoce li Fak ostati u Hrvatskoj ili ce postati Slovenac.
– Ni ja osobno ni Hrvatski olimpijski odbor uopce nismo culi za kombinaciju da bi Fak mogao promijeniti drzavljanstvo.
Pa cak i on govori da ce o tome razmisliti.
– Mislim da se to nece dogoditi. Ponavljam, nitko od nas nije cuo za to mogucnost sve dok nije osvojio odlicje. Drugo, on je u nasim programima vec vise od godinu i pol. Dobio je stipendiju Medjunarodnog olimpijskog odbora. To znaci da smo mu osigurali solidne uvjete za trening i zivot.
Sto to konkretno znaci? Koliko je on u posljednjih godinu dana dobio sredstava od HOO-a?
– Ukupno dobiva oko 240.000 kuna godisnje. Iznos se sastoji od olimpijske stipendije te od placanja niza drugih troskova kao sto su pripreme, trening i odlazak na natjecanje. U tu svotu nije ukljucen trener, koji je takodjer u sustavu financiranja HOO-a.
Koliko mjesecno iznosi stipendija Medjunarodnog olimpijskog odbora?
– Oko 7000 kuna.
Jesu li to zadovoljavajuca primanja kad se usporede s primanjima nogometasa, rukometasa...?
– S motrista HOO-a, njegova su primanja ista kao i ona Ivice Kostelica. On je u istoj grupi kao i Kostelic.
Znaci, problem je u tome sto biatlon nije marketinski zanimljiv?
– To je problem. Nadam se da ce Fak sada postati i marketinski interesantan.
Nasi se hrvatski nogometasi uglavnom financiraju iz javnih sredstava. Nije li onda malo nepravedno da ispodprosjecan nogometas zaradi vise od 100.000 eura godisnje, a osvajac olimpijske medalje manje od 15.000 eura?
– Ako gledamo s tog motrista, sigurno je nepravedno. Situacija nije nimalo drugacija ni u Njemackoj ili Velikoj Britaniji kada se usporedjuju zarade u najpopularnijim sportovima s primanjima u sportovima koji nisu toliko popularni.
Ali u Velikoj Britaniji velika se vecina prihoda nogometasa ostvaruje na trzistu. U nas je trziste deset posto, a ostalo su javna sredstva koja dolaze od drzave, gradova i zupanija.
– Zato i imamo najvece probleme u financiranju klubova. Taj ce problem eskalirati. Problem je u tome sto je na razini klubova tesko zatvoriti financijsku konstrukciju s takvim parametrima.
Pa gdje je onda rjesenje? U amaterizmu ili profesionalizmu?
– Po mome sudu, sigurno nas ceka proces reamaterizacije u dobrom dijelu klubova. Jer ni drzava u najsirem smislu ni hrvatsko gospodarstvo ne mogu podnijeti tako velike troskove. Konkretnije, letvica primanja je podignuta previsoko.
Osim toga, drzava i gradovi nemaju javni interes za financiranje nogometa jer od njega dobro zivi samo uzak krug ljudi.
– To je vec pitanje za one koji financiraju klubove.
Jeste li za to da se nasi nogometni klubovi privatiziraju, pa cak i da se prodaju strancima.
– To uopce nije sredisnje pitanje. Pravo je pitanje mozemo li mi financirati te klubove te kako se njima upravlja neovisno o vlasnistvu.
Kako se upravlja nasim klubovima? Tu ima dosta primjedbi. Uglavnom, kriticari tvrda da su sredstva javna, a profit privatan te da se u sportu nakupilo svega i svacega.
– Mi u HOO-u napravili smo grubu analizu o tome koliki su budzeti nasih nogometnih klubova. Kad sve to zbrojite, to je nesto vise od jednog dobrog transfera u Chelseaju ili Arsenalu. Mislim da se tu vrti puno manje novca nego sto mi percipiramo. Kako se odvijaju transferi, to mi nije poznato jer se time nismo nikad bavili.
Ima li u Hrvatskoj ipak nekih nelogicnosti? Primjerice, za jednu skijasku utrku na Sljemenu potrosimo 20-30 milijuna kuna, a na drugoj strani djeca ne mogu uopce igrati nogomet na travnatom igralistu ako ne plate. Sto je uloga drzave – da osigura osnovne uvjete za bavljenje sportom “obicnim” gradjanima ili da financira ovakve priredbe?
– I jedno i drugo.
Ali vidimo da ne ide i jedno i drugo.
– Ima u Zagrebu lijep broj igralista na kojima se moze organizirano baviti sportom. Sto se tice sljemenske priredbe, svaki se veliki sportski dogadjaj mora gledati ne samo sa sportskog motrista nego i s promidzbenog, odnosno znacenja sto ga ima za neki grad i drzavu. Kad bi se uzela cijena minute i sekunde prijenosa, onda bi se dobila druga dimenzija.
Malo je nelogicno da siromasna Hrvatska daje najvece nagradne fondove. Sto to mi zelimo pokazati?
– To je druga stvar. Ne smatram da nase nagrade moraju biti najvece. Sve kod nas mora biti primjereno gospodarskom trenutku zemlje. Jednako tako moram reci, ne ciljajuci ni na jednu priredbu posebno, da su VIP tretmani vani puno skromniji ako uopce postoje u toj mjeri. Ako negdje treba traziti prostor za ustedu, onda je to na tom dijelu.
Jedna utrka stoji toliko puno, a u Zagrebu imamo samo dva-tri olimpijska bazena.
– U Zagrebu zasad imamo samo dva olimpijska bazena. Pitanje je i po kojoj cijeni gradimo bazene. Mogli bismo otvoriti raspravu o tome. Uostalom, pod nasim je pokroviteljstvom odrzan seminar o cijeni gradnje plivalista. Dosli smo do zakljucka da se plivalista mogu napraviti za puno, puno manje novca. I to smo pokazali na primjeru Sibenika i Varazdina u kojima su jako dobri bazeni stajali 30-ak, 40-ak milijuna kuna. Stoga nema razloga da u Zagrebu stoji dvaput vise. Cijeli intervju procitajte u Vecernjem listu
Vecernji list
http://www.vecernji.hr/
|
Related Articles
View photos
Print article
|
