naslovnicapotrazitesadrzajjavite se


brzo petrazivanje

NGO
Clan Ujedinjenih Naroda

Vijesti

Monday, August 30, 2004

Hrvatska politicka emigracija i Hrvatska drzava IV.

Ivan Cizmic Marin Sopta Josip Jurcevic
Vjesnik

Nitko ne moze odobriti da drzave rjesavaju svoje unutarnje probleme ubojstvima izvan svojih granica

Cesta ubojstva hrvatskih politicki angaziranih ljudi zahtijevala su od hrvatskih politickih stranaka i njihova vodstva da poduzmu sve moguce korake kako bi zaustavili jugo-slavenske zlocine.

Medju nizom akcija Hrvata sirom svijeta treba istaknuti otvoreno pismo koje je Sjevernoamericko vijece za nezavisnu Hrvatsku uputilo gospodinu Willyju Brandtu, kancelaru Savezne Republike Njemacke

Naid Kulenovic sa suprugom: Urednik biltena Hrvatska straza umoren je 28. lipnja 1969. u Mnchenu. Njegov jedini zlocin bio je taj sto je imao odvaznosti suprotstaviti se beogradskoj diktaturi promidzbenim djelovanjem

O Udbinim atentatima na politicke protivnike Jugoslavije, narocito na Hrvate u Saveznoj Republici Njemackoj, pise svjetski tisak poput London Timesa u prvom tjednu studenoga 1969. godine; Los Angeles Times, 2. studenoga 1969.; cak i beogradska Ekonomska politika od 12. svibnja 1969. godine, koja otvoreno priznaje da jugoslavenska sigurnosna sluzba ubija hrvatske emigrante i izvan drzavnih granica vrsi egzekucije.

Za vrijeme senzacionalnog sudjenja

Udbinim agentima u njemackom gradu Saarbrchenu, koje je izazvalo veliko zanimanje njemacke javnosti i stavilo sluzbeni Bonn u veoma osjetljivu situaciju prema Jugoslaviji, dokazano je bez imalo dvojbe planirano ubojstvo poznatoga hrvatskog politickog emigranta Franje Gorete koje, na srecu, nije uspjelo. Kao najbolje filmske scene koje prikazuju revolveraski okrsaj u kriminalnom podzemlju, tako su i tri placena Udbina agenta Dragan Barac, Georg Huber i Adam Lapcevic naoruzani pistoljima silom upali u Goretin stan. Zahvaljujuci Georetinoj prisebnosti, vjestini i cinjenici da je zivio 24 sata na dan pripravan za tako nesto, u nastalom revolveraskom sukobu ranjena je Goretina sestra i jedan od atentatora.

Opcehrvatski, nadstranacki i demokratski pokret

Svakako su te metode imale i odredjenih rezultata u redovima hrvatskih zajednica, imajuci u vidu traumu sloma ratnog poraza i izbjeglickog zivota kojem su bili izvrgnuti nakon svrsetka rata. U takvim uvjetima dr. Pavelic u stalnim kontaktima sa svojim najblizim suradnicima i pristasama sirom svijeta, odlucuje 8. lipnja 1956. utemeljiti Hrvatski oslobodilacki pokret, kao krovnu hrvatsku politicku organizaciju koja ce zastupati i promicati hrvatske nacionalne interese u svijetu i domovini.

Izjavu o utemeljenju Hrvatskoga oslobodilackog pokreta, uz prvi potpis dr. Ante Pavelica, potpisali su jos dr. Dzaferbeg Kulenovic, dr. Vjekoslav Vrancic, ing. Ivica Frkovic, dr. Ivan Kordic, dr. Stjepan Hefer, Stipe Matijevic i Josip Markovic. Hrvatski oslobodilacki pokret u svom programu bio je zamisljen kao opcehrvatski, nadstranacki i demokratski pokret... sa svrhom da u sklopu pokreta usredotoce, usklade i pojacaju rad pripadnici Hrvatskoga ustaskog pokreta, Hrvatske republikanske seljacke stranke (Stjepana Radica), Hrvatske drzatvorne stranke, Hrvatskih oruzanih snaga. U novoosnovanom pokretu dobro su dosli i pojedinci koji su clanovi razliciti drustava i organizacija u drugim gradovima i zemljama u svijetu koji u svojim programima imaju isti oslobodilacki cilj.

Utjecajna organizacija

U poslovniku HOP-a, medju ostalim, stoje i ove tocke: Svrha je Pokreta polucenje podpune slobode cijelog hrvatskog naroda i ponovna uspostava Nezavisne Drzave Hrvatske na cijelom njegovom povijesnom i etnickom podrucju izmedju Mure, Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora.

Sto se tice odnosa HOP-a prema drugim narodima i narodnim skupinama, Hrvatski oslobodilacki pokret ce napose suradjivati s oslobodilackim pokretima i organizacijama svih potlacenih naroda koji tu suradnju zele, a postivaju i potpomazu hrvatsku oslobodilacku borbu. Kao veliki pobornici antikomunizma, za svog djelovanja HOP ce biti sluzbeno primljen u Svjetsku antikomunisticku ligu i postati njenim punopravnim clanom. Ta svjetski poznata organizacija narocito u vrijeme hladnog rata izmedju zemalja Zapadnog i Istocnog bloka bila je veoma respektabilna i imala je odredjeni utjecaj u nekim zemljama zapadnodemokratskog svijeta. Veoma je zanimljivo istaknuti da su nacela na kojima je osnovan HOP i koje on mora promovirati i jedinstvena nacela Stranke hrvatskog drzavnog prava (dr. Ante Starcevica), odnosno Hrvatske drzavotvorne stranke, zatim nacela Hrvatske republikanske seljacke stranke (Stjepana Radica), te nacela Hrvatskoga ustaskog pokreta (poglavnika dr. Ante Pavelica) sto je sve hrvatski narod u toku vremena u vise navrata odobrio svojom jasno izra.enom i nepatvorenom demokratskom voljom.

Sjediste novosnovanog HOP-a bilo je u Buenos Airesu. Osim ureda predsjednistva, HOP je imao i druge urede poput vojnoga, cija je zadaca bila upravljanje poslovima u vezi s Hrvatskim oslobodilackim snagama. Osnovana je Hrvatska izvjestajna sluzba, Promidzbeni ured, Spojni ured, Doprinosni ured cija svrha je bila prikupljanje novca od clanarina, razlicitih vrsta donacija itd.

Zabranjene donacije

Veoma je vazno istaknuti da bi HOP zadrzao svoju neovisnost i punu slobodu u radu na ostvarivanju svrhe, koja mu je postavljena celnistvo HOP-a, prema svom poslovniku, nije smjelo primiti donacije individualaca, drustava ili pak nekih drugih izvora koji ce ograniciti njegovu slobodu djelovanja. Na vrhu piramide ustrojstva HOP-a bio je predsjednik, zatim predsjednistvo HOP-a, pa podrucna vijeca. Odmah nakon svog utemeljenja, HOP je uspio osnovati svoja podrucna vijeca za drzave Juzne i Sjeverne Amerike, Australije i Europe. Politicka atmosfera i raspolozenje medju Hrvatima u to vrijeme su bili takvi da nakon osnivanja HOP-a kao krovne politicke organizacije hrvatskih iseljenika, njegove clanice postaju Ujedinjeni Kanadski Hrvati; Ujedinjeni Hrvati Njemacke u Zapadnoj Njemackoj; Ujedinjeni Hrvati Francuske; Hrvatska Svedska zajednica; Drustvo Hrvat u Velikoj Britaniji; Hrvatski domobran u Juznoj Americi i u SAD-u koji je nakon raspustanja 1940. opet obnovljen 1959. (Nastavlja se)

HOP postaje glavni politicki suparnik i konkurent HSS-u

Medjusobna optuzivanja za propast i slom NDH, za stvaranje komunisticke Jugoslavije ili prebacivanje krivnje za bleibursku tragediju cesto su narusavala dobre i skladne odnose koji su vladali u raznim hrvatskim zajednicama sirom svijeta. Nezdrava politicka atmosfera i antagonizam izmedju vodstva HSS i HOP trajali su vise-manje do uspostave demokratske Republike Hrvatske. Medju mnogim aktivnostima HOP je cesto organizirao antijugoslavenske prosvjede, te lobirao kod lokalnih provincijskih i federalnih predstavnika kanadske vlasti.

Veoma brzo HOP sa svojim mnogobrojnim clanstvom, pristasama na svim kontinentima kao i dobro organiziranim ograncima postaje glavni politicki suparnik i konkurent HSS-u u preuzimanju primata u hrvatskim zajednicama.

Suparnistvo, sasvim suprotni politicki i ideoloski pogledi, narocito u interpretaciji ratnih i poslijeratnih dogadjaja bili su glavna preokupacija stiva koje se moglo procitati u sluzbenim glasilima tih dviju stranaka. Ta medjusobna optuzivanja za propast i slom NDH, za stvaranje komunisticke Jugoslavije ili prebacivanje krivnje za bleibursku tragediju cesto su narusavala dobre i skladne odnose koji su vladali u raznim hrvatskim zajednicama sirom svijeta. Nezdrava politicka atmosfera i antagonizam izmedju vodstva HSS i HOP trajali su vise-manje do uspostave demokratske Republike Hrvatske. Glavni oslonci moci i utjecaja HOP je narocito veliku podrsku i materijalnu pomoc imao od svojih organizacija u SAD-u i Kanadi, medju ostalim, zbog visokoga zivotnog standarda u tim zemljama u odnosu prema drugim zemljama u kojima su zivjeli i radili Hrvati. Za potrebe svog politickog rada HOP je narocito dobivao veliku pomoc od Ujedinjenih kanadskih Hrvata i Hrvatskoga domobrana iz SAD.

Ujedinjeni kanadski Hrvati osnovani su najprije kao Drustvo Kardinal Alojzije Stepinac 1949. u kanadskom gradu Hamiltonu. Veoma brzo nakon osnivanja clanstvo i upravni odbor drustva dolaze do spoznaje da potrebe i program drustva daleko prelaze lokalne okvire. Drustvu nakon dogovora izmedju predstavnika nekoliko zajednica u Ontariju daju ime Ujedinjeni kanadski Hrvati, koji veoma brzo osnivaju ogranke u svim gradovima Kanade u kojima zive Hrvati.

Ograncima daju imena: Dr. Mile Budak u Sudburyu, Dr. Ante Starcevic u Port Arthuru (kasnije Thunder Bay), Kralj Tomislav u Vancouveru, Kralj Zvonimir u Calgaryu, Dr. Ante Pavelic u Torontu, itd. Prvi predsjednik drustva postaje Oto Negovetic, koji je bio izabran na saboru organizacije. Poslije njega na celo dolazi Ante Markovic, koji zbog svoje popularnosti i ugleda koji je uzivao u redovima clanstva ostaje na celu organizacije do danasnjeg dana. Osim ostalih aktivnosti - organiziranja antijugoslavenskih prosvjeda, lobiranja kod lokalnih provincijskih i federalnih predstavnika kanadske vlasti, slanja socijalne pomoci izbjeglim Hrvatima u izbjeglickim logorima Italije, Austrije, Francuske i Njemacke, stranka je 1960. pokrenula sluzbeno glasilo Nezavisna Drzava Hrvatska.

Glasilo je sve do 1991. izlazilo u Torontu. List je uredjivao glavni odbor a u urednistvu su bili Marijan Sola, Tomislav Balen, Marijan Corak, Goroslav Mandic, Jure Sikic, Oto Negovetic i Nevenko Juric. Sljedeci primjer Juzne Amerike, i Hrvati u SAD-u obnavljaju Hrvatski domobran (1959.) i za starjesinu biraju bivseg natporucnika u hrvatskom domobranstvu u Habsburskoj Monarhiji Antu Dosena, sina predsjednika Hrvatskoga drzavnog sabora u NDH Marka Dosena. Hrvatski domobran u SAD-u i Ujedinjeni kanadski Hrvati uz Ujedinjene Hrvate Njemacke postaju glavni oslonci moci i utjecaja koje je HOP imao medju hrvatskim iseljenicima.

Nova teska ubojstva

Ujedinjeni Hrvati Njemacke osnovani su 1952. godine i za prvog predsjednika izabran je bivsi ustaski pukovnik Mirko Beljan, a tajnica drustva postala je gospodja Lucija Rukavina. Drustvo je svojom aktivnoscu, a i samim programom okupilo mnogo clanova.

U prvim godinama svog djelovanja uglavnom su to bili hrvatski politicki emigranti koji su po svrsetku Drugoga svjetskog rata napustili Hrvatsku. Dolaskom gostujucih radnika iz bivse Jugoslavije na privremeni rad u Zapadnu Njemacku, stranka ih nastoji upoznati sa svojim djelovanjem i utjecati na njih dijeleci besplatno svoje novine i knjige.

Dolaskom Mile Rukavine na predsjednicko mjesto stranke 1961. godine, Ujedinjeni Hrvati Njemacke postali su jos aktivniji, a narocito medju tamosnjim nasim radnicima na privremenom radu, sto nije ostalo nezapazeno jugoslavenskim tajnim agentima. Milu Rukavinu, zajedno s njegovim bliskim suradnicima i prijateljima Kresimirom Toljom i Vidom Maricicem, ubili su Udbini agenti 26. listopada 1968. godine u Mnchenu.

Kulminacija krize

Nakon ubojstva Rukavine, Tolja i Maricica u organizaciji dolazi do velike krize, koja traje nekoliko godina i od koje se Ujedinjeni Hrvati Njemacke nece nikada sasvim oporaviti. Jugoslavenske vlasti i njihovi placeni profesionalni ubojice postigle su cilj. Kulminaciju krize organizacija dozivljava 1973. godine na godisnjoj sjednici odrzanoj u Karlsruheu gdje dolazi do rasula. Reorganizirani Ujedinjeni Hrvati Njemacke mijenjaju ime u Ujedinjeni Hrvati Europe i na tajnom glasanju za predsjednika organizacije izabran je Nikola Milicevic-Beban. Samo nekoliko godina nakon njegova izbora za predsjednika, on biva takodjer ubijen - 1976. godine. To kao i druga ubojstva Hrvata sirom svijeta izazvala su velika ogorcenja i osude Hrvata u iseljenistvu, narocito ako se zna da je Milicevic ostavio iza sebe obitelj sa petero djece. (Nastavlja se)

Politicko-organizacijski razdor u redovima HOP-a

Vrijeme je pokazalo da se dr. Hefer kao novi sef HOP-a nije uspio nametnuti clanovima stranke, cak stovise, sto je vrijeme vise odmicalo, oporba je prema njemu u redovima HOP-a bila sve jaca, snaznija i glasnija. Trebalo je proci nekoliko godina da dodje do onoga cega su se mnogi clanovi HOP-a bojali, a politicki protivnici prizeljkivali i nagovjestavali

Imenovanjem dr. Stjepana Hefera, bivseg ministra za seosko gospodarstvo i ministra za hranu u NDH, uspjesnog odvjetnika i clana Hrvatske seljacke stranke, za predsjednika HOP-a, dr. Pavelic je poslao kristalno jasnu poruku. Bivsi ustaski casnici i ministri za vrijeme NDH, a dosadasnji clanovi HOP-a nasli uvrijedjeni cinjenicom da na celo HOP-a dodje istaknuti radicevac i clan HSS-a

U veoma slozenim uvjetima za politicko djelovanje, ne samo zbog ucestalih Udbinih ubojstava, nego i zbog vanjske politike koju Zapadna Njemacka vodi prema Jugoslaviji, i represija prema politicki aktivnim Hrvatima u Njemackoj, obje organizacije, Ujedinjeni Hrvati Njemacke i Ujedinjeni Hrvati Europe i dalje nastavljaju sa svojim radom sve do uspostave suverene i demokratske Republike Hrvatske. U medjuvremenu na vrhu HOP-a, kao jedne od krovnih politickih stranaka u hrvatskom iseljenistvu, dolazi do promjena. Te promjene nisu nastale kao produkt demokratskih izbora na saboru, nego su nastale zbog atentata na dr. Antu Pavelica.

Izvjesce o atentatu

U sluzbenom glasilu HOP-a Hrvatska objavljeno je izvjesce o atentatu: Na dan 16. obljetnice uspostave Nezavisne Drzave hrvatske, dne 10. travnja 1957. godine pocinjen je atentat na obnovitelja i Poglavnika Nezavisne Drzave Hrvatske dr. Antu Pavelica, u 21.30 sati u Lomas del Palomar, predgradju argentinskog glavnog grada, u neposrednoj blizini njegova boravista. Atentator, koji osobno nije identificiran, ispalio je u Poglavnika sest hitaca od kojih su ga dva pogodila. Poglavnik, iako ranjen u ledja i prsa, stigao je vlastitim snagama kuci, gdje mu je jedan susjedni argentinski lijecnik pruzio prvu pomoc. O atentatu na dr. Pavelica svjetski tisak donio je opsirne izvjestaje, a Jugoslavija je, sto se moglo i ocekivati, trazila od argentinskih vlasti hapsenje ratnog zlocinca dr. Ante Pavelica.

Nakon velike diplomatske i druge kampanje, novinarskih napada na njega, dr. Pavelic slusa savjete i napusta Argentinu. Dolazi, nakon dugog putovanja, u Santiago de Chile, gdje boravi od 24. srpnja do 27. studenoga 1957. godine, u kuci jednog svog pristase. U tom gradu i drzavi zbog nastalih politickih uvjeta, dr. Pavelic osjeca se veoma nesigurnim za vlastiti zivot i odlucuje otputovati u Madrid, gdje je stigao 29. studenoga 1957. godine. Dr. Ante Pavelic bio je aktivan u Madridu koliko mu je dopustalo njegovo naruseno zdravlje. U trenu njegove smrti uz dr. Pavelica su bile njegova kci Visnja i fra Branko Maric.

Poglavnikova zadnja zelja

U sijecnju 1960. godine vijece Hrvatskog oslobodilackog pokreta u Buenos Airesu donijelo je priopcenje u kojem izvjestava hrvatsku javnost da je zadnja poglavnikova zelja, priopcena sveceniku fra Branku Maricu uz prisutnost pokojnikove supruge, bila da: Svojim opunomocenim nasljednikom imenujem gospodina ministra dr. Stjepana Hefera u svim pitanjima i poslovima Hrvatske drzavne vlade, Hrvatskog oslobodilackog pokreta i Vijeca.

Takodjer, zbog velikih obveza i nemogucnosti da jedna osoba vodi sve poslove HOP, za njegove pomocnike odnosno suradnike dr. Pavelic je imenovao ing. Ivana Asancarica, glavnog starjesinu Hrvatskog domobrana, Josipa Markovica, drzavnog tajnika i predsjednika Doma d.d., obojicu iz Buenos Airesa, Antu Markovica, predsjednika UKH iz Toronta, fra Branka Marica iz Madrida, prof. dr. Andriju Ilica, ministra iz Buryja, Engleska, ing. Milana Segu iz Clevelanda, SAD, i dr. Bozidara Murgica. Poglavnikov izbor dr. Stjepana Hefera za svojeg nasljednika bio je dobar i promisljen politicki potez.

Imenovanjem bivseg ministra za seosko gospodarstvo i ministra za hranu u NDH, uspjesnog odvjetnika i clana Hrvatske seljacke stranke za predsjednika HOP-a, dr. Pavelic je poslao kristalno jasnu poruku. Imenovanje dr. Stjepana Hefera na osnovi Poglavnikove oporuke na smrtnoj postelji pridonijelo je politicko-organizacijskom razdoru u redovima HOP-a. Uopce nema nikakve sumnje da su se bivsi ustaski casnici i ministry za vrijeme NDH, a dosadasnji clanovi HOP-a nasli uvrijedjeni cinjenicom da na cello HOP-a dodje istaknuti radicevac i clan HSS-a. Vrijeme je pokazalo da se dr. Hefer kao novi sef HOP-a nije uspio nametnuti clanovima stranke, cak stovise, sto je vrijeme vise odmicalo, oporba je prema njemu u redovima HOP-a bila sve jaca, snaznija i glasnija. Trebalo je proci nekoliko godina da dodje do onoga cega su se mnogi clanovi HOP-a bojali, a politicki protivnici prizeljkivali i nagovjestavali.

Rascjep i osnivanje drugog HOP-a

Odnos u redovima HOP-a , narocito na vrhu, bio je takav da kada je doslo do rascjepa i osnivanja drugog HOP-a nazvanog Reorganizacija, to mnoge clanove nije uopce iznenadilo. Na cello HOP-a (Reorganizacija) dosao je dr. Vjekoslav Vrancic koji je sa svojim istomisljenicima odrzao sastanak 5. sijecnja 1966. godine u Buenos Airesu na kojem je donesen zakljucak:

Nakon podrobnog razmatranja politickih prilika u svijetu, teskog polozaja hrvatskog naroda u zarobljenoj domovini i neskladnih prilika, koje posljednjih godina zavladase u organizaciji Hrvatskog oslobodilackog pokreta, opcenito u svijetu, a napose u Republici Argentini podpisani clanovi Hrvatskog domobrana i pristase Hrvatskog oslobodilackog pokreta na sastanku odrzanom u Buenos Airesu dne 5. sijecnja 1966. jednodusno odlucise:

Izabrati privremeni Radni odbor za Reorganizaciju HOP-a.

Izabrani privremeni Odbor preuzeo je na sebe duznost izraditi nacrt rada, obavijestiti i stupiti u kontakt sa svim clanovima HOP-a u svijetu i zatraziti njihovu pomoc. (Nastavlja se)

Cuvanje hrvatske kulturne tradicije Hrvata islamske vjere

HOP sudjeluje na demokratskim izborima bez nekih spomena vrijednih rezultata. HOP u to vrijeme zivotari i vise ga njegovi clanovi i simpatizeri drze u zivotu zbog proslosti, casti i ponosa nego radi nekih visih politickih ciljeva. Clanovi i vrh HOP-a za Domovinskoga su se rata bez imalo zadrski ukljucili sa svojim donacijama i radom u obranu Domovine

Gradnja islamskog centra u Torontu na kojem su radili dobrovoljno mnogi gradjevinski majstori katolici, zavrsena je u rekordnom roku. Na otvaranju 1972. okupilo se mnogo muslimana iz islamskih i arapskih zemalja koji zive u Kanadi i nisu se mogli nacuditi nazocnosti mnogih Hrvata katolika

To je priopcenje imalo velikog odjeka i dovelo je do podjele HOP-a na svim kontinentima, a narocito u SAD i Kanadi, gdje ce mnogo clanova HOP-a dati podrsku dr. Vjekoslavu Vrancicu. U programu, taktici javnog djelovanja i cilju nije bilo nikakve razlike izmedju dvaju HOP-ova. Dr. Stjepana Hefera na mjestu predsjednika naslijedio je poznati hrvatski knjizevnik i humanist prof. Ante Bonifacic. Profesor Bonifacic bio je veoma obrazovan covjek s manirima profinjena kulturnjaka, na glasu medju hrvatskim iseljenicima kao veoma nepoliticka osoba. Njegov dolazak na celo HOP-a mnoge je iznenadio, a u zatvorenim je emigrantskim krugovima kruzila prica da je prof. Bonifacic uvrijedjen sto nije postao urednikom cikaskog tjednika Danica koji su uredjivali franjevci, iz inata pristao postati sef HOP-a.

Rad bez vecih trzavica

Pod vodstvom prof. Ante Bonifacica HOP je nastavio sa svojim politickim djelovanjem bez nekih vecih trzavica unutar organizacije. Poslije smrti prof. Bonifacica na celo HOP-a dolazi poglavnikov zet dr. Srecko Psenicnik. Da bi sto bolje organizirao rad HOP-a dr. Psenicnik odlazi iz Juzne Amerike i sa svojom obitelji dolazi u Toronto. Postaje glavnim i odgovornim urednikom glasila Nezavisna Drzava Hrvatska koje izlazi u Torontu vise od 25 godina. Nakon demokratskih promjena, HOP-a se registrira u Hrvatskoj, novine se tiskaju u Zagrebu. HOP sudjeluje na demokratskim izborima bez nekih spomena vrijednih rezultata. HOP u to vrijeme zivotari i vise ga njegovi clanovi i simpatizeri drze u zivotu zbog proslosti, casti i ponosa nego radi nekih visih politickih ciljeva. I na kraju vrijedno je jos jedanput ponoviti da su clanovi i vrh HOP-a za vrijeme Domovinskog rata bez imalo zadrski ukljucili se sa svojim donacijama i radom u obranu Domovine.

U redovima hrvatske politicke emigracije a narocito u stranackoj hijerarhiji oba HOP-a istaknute polozaje zauzimali su Hrvati islamske vjere. Medju relativno mnogima, veoma je vazno spomenuti najistaknutije i najutjecajnije kao sto su Dr. Dzafer Kulenovic, drugi supotpisnik osnivacke povelje HOP-a u Buenos Airesu. Ragib Avdic, predsjednik i jedan od osnivaca Hrvatskog islamskog centra u Sydneyju, bio je clanom Hrvatskoga narodnog odbora i jedan od osnivaca i prvih clanova sabora Hrvatskog narodnog vijeca.

Medju istaknutim clanovima svakako treba spomenuti Ragiba Zukica iz Lackawane, New York, i Kerima Reisa, veoma utjecajna sabornika Hrvatskoga narodnog vijeca.

Gradnja Hrvatskog islamskog centra

Kada se spominje ime toga bivsega politickog zatvorenika koji je bio osudjen na 15. godisnju kaznu zatvora u Jugoslaviji, veoma je vazno istaknuti njegov angazman u Hrvatskom islamskom centru. Naime, gospodin Kerim Reis, s Taibom Cordicem, istaknutim i veoma priznatim znanstvenikom u kanadskim i americkim institucijama dr. Asafom Durakovicem pocetkom sedamdesetih godina proslog stoljeca pokrenuo je inicijativu gradnje Hrvatskog islamskog centra. Njihova inicijativa naisla je na veliki odjek kod Hrvata katolika u Torontu i okolnim mjestima. Gradnja islamskog centra na kojem su radili dobrovoljno mnogi gradjevinski majstori katolici, zavrsena je u rekordnom roku.

Na otvaranju 1972. okupilo se mnogo muslimana iz islamskih i arapskih zemalja koji zive u Kanadi. Muslimani Pakistana, Indije, Irana, Saudijske Arabije, Palestine, Egipta nisu se mogli nacuditi i s nevjericom su gledali okupljene Hrvate katolike koji su, kao donatori i majstori sto su radili na gradjevini, te kao predstavnici hrvatskih politickih organizacija nazocili svecanom otvaranju.

Kulturna, vjerska i nacionalna institucija

U sluzbenom glasniku Hrvatskoga islamskog centra Novi Behar, medju ostalim, stoji: Hrvatski islamski centar kulturna je, vjerska i nacionalna institucija muslimana hrvatske narodnosti ciji je cilj postivanje, cuvanje i sirenje vjerskih, filozofskih i kulturnih zasada islama, kao i postovanje i cuvanje hrvatske kulturne tradicije medju Hrvatima islamske vjere. Zadaca je Hrvatskoga islamskog centra zadrzavanje ideje unutar hrvatske islamske etnicke kulture, kao i u svim aspektima kulture covjecanstva, u ime humanizma i univerzalne ideje progresa duhovnih vrijednosti svijeta.

Direktor tog centra Kerim Reis i dr. Asaf Durakovic uspjeli su uspostaviti izvanredne odnose s diplomatima islamskih i arapskih zemalja, tako da bez imalo pretjerivanja moze se reci kako nije bilo veleposlanika ili visoko rangiranog diplomata koji ga nije sa clanovima svoje obitelji posjetio. Na osnovi poznanstva i stecenog prijateljstva Kerim Reis je poceo pisati clanke u veoma uglednim muslimanskim novinama i publikacijama poput Arab News u Saudijskoj Arabiji, New Trend utjecajni muslimanski mjesecnik koji izlazi u Washingtonu, Kayhan International u Iranu, Impact International itd. (Nastavlja se u broju od ponedjeljka)

Protivljenje konceptu stvaranja bosnjacke nacionalnosti

Kada su Alija Izetbegovic i njegovi bliski suradnici osamdesetih godina posjetili Washington i susreli se s Hrvatima, Jugoslavenima, Bosnjacima i muslimanima, Kerim Reis, koji je dobro poznavao Izetbegovica jos iz zatvorskih dana, prema vlastitom iskazu, rekao je za njega da je on dobar covjek, idealist i vjerski fanatic - ali politicka luda

U svojim clancima Kerim Reis upoznavao je svoje citatelje u muslimanskom svijetu s teskom politickom i ekonomskom krizom u Jugoslaviji, s krsenjem ljudskih prava narocito na Kosovu, ili pak s podmetnutim pozarom u zagrebackoj dzamiji koji je, prema misljenju muslimana u Zagrebu, koordiniran od sluzbenih jugoslavenskih tijela.

U jednom od nekoliko stotina clanaka koji su tiskani u spomenutim novinama Kerim Reis opsirno opisuje proces muslimanizma na celu s Alijom Izetbegovicem koji se vodio u Sarajevu. U njima Reis apelira na muslimansku bracu u svijetu da pokazu svoju solidarnost s nevino optuzenim..., da njihove vlade prave politicki pritisak i da ekonomski bojkotiraju Jugoslaviju. Reis narocito istice Aliju Izetbegovica, cija je knjiga Islam izmedju Istoka i Zapada, postala veoma popularnom medju muslimanima.

Izetbegoviceva knjiga i ideje izrecene u njoj imale su velik odjek u redovima muslimanskih studenata i intelektualca koji su u privatno organiziranim sastancima vodili velike rasprave.

Neuspjeli pokusaji kompromitacije

Potaknuti Izetbegovicevim pisanjem i raspravama, muslimanski intelektualci poceli su zahtijevati veca vjerska i ljudska prava za svoje zajednice, istice Kerim Reis u svom clanku Pisac osudjen na zatvor zbog svoje vjere, objavljenom u Crescent Internationalu 1984. U clanku Nezadovoljstvo medju bosanskim muslimanima prijeti pobunom, objavljenom na naslovnoj stranici Arab Newsa od 23. lipnja 1983. godine, Reis istice kako je nedavno uhicen Mustafa Spahic, imam iz Vogosca, samo jedan od stotinu imama koji su u ozujku i travnju ove godine uhiceni. Svakako da su takve vijesti i napisi o neravnopravnom polozaju muslimana u Bosni i Hercegovini, Kosovu i u Sandzaku, kao i drugim vrstama diskriminacije koju Beograd provodi protiv muslimana imali velik odjek u islamskom svijetu.

Reisovo pisanje izazvalo je ostre reakcije sluzbene jugoslavenske vlasti i bezuspjesne pokusaje da mu onemoguce pisanje i javno djelovanje u islamskim krugovima. Optuzbe da je ustaski zlocinac, ustasa koji propagira terorizam protiv Jugoslavije samo su neki od atributa prisiveni Reisu. No zahvaljujuci ustanovi Hrvatski islamski centar, koja je bila otvorena svim muslimanima u Torontu, Reisovim i Durakovicevim vezama i odnosima s veleposlanicima islamskoga arapskog svijeta u Ottawi, glavnom gradu Kanade, pokusaji jugoslavenskih vlasti da ga kompromitiraju bili su neuspjesni.

Kada su Alija Izetbegovic i njegovi bliski suradnici osamdesetih godina posjetili Washington i susreli se s Hrvatima, Jugoslavenima, Bosnjacima i muslimanima, Kerim Reis, koji je dobro poznavao Izetbegovica jos iz zatvorskih dana, prema vlastitom iskazu, rekao je za njega da je on dobar covjek, idealist i vjerski fanatic - ali politicka luda.

Javno priznanje

Reis i Nijaz Batlak, kasnije general Daidja, koji su bili na tom skupu, ostro su se suprotstavili Izetbegovicevu konceptu stvaranja bosnjacke nacionalnosti. Za Domovinskog rata Kerim Reis i Hrvatski islamski centar javno i beskompromisno podrzavaju stvaranje suverene demokratske Republike Hrvatske.

Pri sluzbenom posjetu hrvatske vlade na celu s predsjednikom dr. Franjom Tudjmanom Kanadi, Kerim Reis kao domacin docekuje goste u Hrvatskom islamskom centru. Tim su posjetom Predsjednika Republike Hrvatske clanovi hrvatske vlade htjeli odati javno priznanje clanovima i upravi Hrvatskog islamskog centra za njihov dosadasnji rad i poslati poruku da Hrvati nisu samo katolici. Nazalost, nakon izbijanja muslimansko-hrvatskog sukoba, Hrvatski islamski centar, pod pritiskom muslimana vjernika iz drugih drzava, mijenja ime u Islamski centar.

Impresivan govor o Hrvatima islamske vjere

Govoreci o aktivnostima i doprinosu Hrvata islamske vjere u iseljenistvu za uspostavu suverene demokratske Republike Hrvatske svakako treba istaknuti i Memorandum Hrvata muslimana koji su uputili Sveislamskom kongresu odrzanom u Karachiju u Pakistan u veljaci 1951. godine. Iz objektivnih razloga, mi, Hrvati muslimani u emigraciji, zalimo sto ne mozemo sudjelovati u radu Kongresa, stoji odmah na pocetku Memoranduma. No to nije smetalo da pred delegate Drugog sveislamskog kongresa dugacki Memorandum, napisan na engleskom jeziku, procita pakistanski drzavnik, koji je bio tajnik Kongresa Inamillah Klan.

Za vrijeme Kongresa tajnik najvece muslimanske organizacije Braca muslimani Omer Bey Emir, koji je bio i clan Svearapskog vijeca za Palestinu, inace sirijski opunomoceni ministar u Karachiju, odrzao je veoma impresivan govor o Hrvatima islamske vjere, o njihovoj teskoj i tragiccnoj povijesti, danasnjem polozaju i njihovim zahtjevima za slobodnu i demokratsku Hrvatsku. (Nastavlja se)

Najbolji tumaci izmedju bratskih naroda i srca Europe

Dr. Dzafer Kulenovic po zavrsetku studija u Zagrebu, gdje postaje doktorom prava, odlazi raditi kao odvjetnik u Bihac i Brcko. Postaje clanom Jugoslavenske muslimanske organizacije a 1920. godine izabran je za narodnog zastupnika u Jugoslaviji. Veoma blisko suradjuje sa Stjepanom Radicem. Nakon smrti dr. Spahe preuzima njegovo mjesto predsjednika Jugoslavenske muslimanske organizacije

Dr. Dzafer Kulenovic, jedan od potpisnika Memoranduma Hrvata muslimana upucenog Sveislamskom kongresu, koji je imao dobru reputaciju i poznanstva u islamskom svijetu

U Memorandumu Hrvata muslimana procitanom na Sveislamskom kongresu, o kojem Vincent Lateva, dopisnik AFP-a, kaze da je od svih do sada odrzanih sastanaka uopce, ovaj skup islamske misli najznacajniji i najreprezentativniji, medju ostalim, stoji: Hrvatski narod u danasnje doba ima otprilike sest milijuna stanovnika, od kojih su oko jedan milijun Hrvati muslimanske vjere, dok su ostali rimokatolici. Hrvatski narod jest jedini europski narod (uz albanski) koji u svom sastavu ima jacu skupinu pripadnika islamske vjere. U Memorandumu se zatim govori o prvim povijesnim dodirima izmedju Hrvata i muslimana, gdje su Hrvati pomogli Arapima. U sirijskoj vojsci Abduralimana bilo je, prema svjedocanstvima, dvadeset tisuca hrvatskih vojnika godine 677 poslije Krista, za vrijeme napada na Carigrad. Veoma se jezgrovito i sazeto iznosi povijest Hrvata muslimana za vrijeme austrougarske okupacije Jugoslavije, govori o stvaranju drzave Hrvatske, o cetnickim pokoljima muslimana u Plevlji, Cajnicima i Foci.

Zapadna kula vjere

Na kraju Memoranduma se kaze: Slobodi nas Hrvata muslimana u drzavi hrvatskoj ona jedina moze biti jamstvo za slobodni razvitak i zivot islama u toj zapadnoj kuli nase vjere... Mi upravljamo nase molbe Motamar-el-Alam-e-Islam, a po njemu cijelom islamskom svijetu da upozna vrlo opasan polozaj u kojem su Hrvati muslimani, kako smo to eto naprijed opisali.

Osobito molimo svu islamsku bracu, da podupru zahtjeve i potrebe milijuna svoje vjerske brace, da bi napokon i oni dobili punu vjersku slobodu. Isto tako molimo, da ih poduprete u njihovu vapaju za slobodnom hrvatskom drzavom, jer je drzava jedino jamstvo za svaki buduci zivot, a osobito u Hrvatskoj. A kada jednom dobijemo s pomocu Velikog Alaha svoju nezavisnu drzavu Hrvatsku mi cemo biti sposobni ne samo odrzati tu najvecu skupinu muslimana u Europi, nego cemo, kao i u proslosti, biti najbolji tumaci i veza izmedju bratskih naroda i srca Europe.

U ime Hrvata muslimana u emigraciji taj memorandum potpisali su dr. Dzafer Kulenovic, bivsi predsjednik Hrvatske drzavne vlade; prof Hakija Hadzic; Hasan Custovic, utemeljitelj Drustva Hrvata u Siriji 1948. godine i urednik Hrvatske volje (1949. - 1952.) i pukovnik HOS-a vitez Ibrahim Prvic-Pjanic, bivsi visi duznosnici u NDH prof. Hasan i Alija Suljak, te ostali Hrvati na Srednjem istoku.

Velik odjek

Kao sto sam vec spomenuo, Memorandum je imao velikog odjeka na Kongresu zbog toga sto je jedan od potpisanih bio dr. Dzafer Kulenovic, koji je imao dobru reputaciju i poznanstva u islamskom svijetu. Dr. Dzafer Kulenovic po zavrsetku studija u Zagrebu, gdje postaje doktorom prava, odlazi raditi kao odvjetnik u Bihac i Brcko. Postaje clanom Jugoslavenske muslimanske organizacije a 1920. godine izabran je za narodnog zastupnika u Jugoslaviji. Veoma blisko suradjuje sa Stjepanom Radicem. Nakon smrti dr. Spahe preuzima njegovo mjesto predsjednika Jugoslavenske muslimanske organizacije. Bio je minister u kraljevskoj vladi, a 7. studenoga 1941. godine postaje dopredsjednikom Hrvatske drzavne vlade. Nakon kratkog boravka 1945. u saveznickom logoru u Austriji iz kojeg uspijeva pobjeci u Italiju. Iz Italije s obitelji odlazi u Tursku, zatim u Damask, gdje umire 1956. godine u 65. godini zivota.

Proces koji jos traje

Imajuci u vidu dogadjaje koji su se odigrali na ovim nasim prostorima od 1990. godine do danas, narocito proces koji jos traje u susjednoj Bosni i Hercegovini, veoma je zanimljivo iznijeti razmisljanja i neke od teza poznatog znanstvenika dr. Asafa Durakovica koje je on iznio u svojoj knjizi Mjesto Muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici. U toj svojoj knjizi, bolje reci brosuri, tiskanoj 1972. god u Torontu, veoma je vazno spomenuti neke osobitosti kako bismo mogli pravilno shvatiti znacenje autorovih teza i poruka. Odmah na pocetku treba istaknuti da je dr. Asaf Durakovic zavrsio visoke skole u bivsoj Jugoslaviji da bi nakon toga stekao veliku reputaciju i ugled, radeci i predavajuci na poznatim i svjetski priznatim institucijama u Hamiltonu, Rochesteru i Washingtonu.

Takodjer, treba istaknuti da je za svoju knjigu obilno koristio literature poznatih i priznatih autora poput Happela Muriela, Settona Watsona, Ivana Muzica, Saliha Balica, Mladena Caldarevica, Atifa Purivatra, Dominika Mandica i drugih. (Nastavlja se)

Austrija sustavno radila na unistenju hrvatske misli u BiH

Dr. Asaf Durakovic: Bosna i Hercegovina je povijesno jedinstvena cjelina s ostalim hrvatskim zemljama, koja se razvijala u specificnim uvjetima utjecaja dviju razlicitih vjera i kultura, od vremena pada Bosne pod Osmanlijsko Carstvo. Geografski Bosna i Hercegovina cini integralni dio hrvatskog podrucja, kojem je istocna granica na rijeci Drini, koja je bila prirodna granica izmedju Istocnog i Zapadnog Rimskog Carstva

Novoostvarene teorije o muslimanskoj etnickoj posebnosti u Bosni i Hercegovini ne analiziraju povijest tih hrvatski pokrajina iz predislamskog vremena: dr. Asaf Durakovic

Odmah na pocetku svoje knjige Mjesto Muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici, koju pocinje starom latinskom izrekom Divide et impera, dr. Asaf Durakovic smatra kako je pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana u Bosni i Hercegovini dovedeno do danasnje faze nakon dugotrajne temeljito provodjene antihrvatske politike, koju je beogradska vlada provodila s dobro poznatim rezultatima.

Upravni aparat, pise dr. Durakovic, doveden je iz Srbije u razlicitim razdobljima novije povijesti, kao i famulusi tog sustava regrutirani iz redova samog stanovni.tva Bosne i Hercegovine, doveo je svojim sistematskim izmisljenim radom do tog stupnja, da se danas vec ozbiljno moze postaviti pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimanskog stanovnistva. Muslimani su danas pred vitalnim pitanjem, koje se u prvi mah cini dosta zamamnim, a to je prihvatiti ili ne ponudjenu muslimansku nacionalnost, zasnovanu na novoostvarenim teorijama o muslimanskoj etnickoj posebnosti u Bosni i Hercegovini, koje ne analiziraju povijest tih hrvatski pokrajina iz predislamskog vremena.

Balkanska vjetrometina

Zbog vaznosti tog pitanja za muslimane, kao i cinjenice da sami muslimani zagovaraju tu teoriju a zbog zbivanja koja se naslucuju u bliskoj buducnosti na burnoj balkanskoj vjetrometini, Durakovic upozorava: Vrijeme je da se tome pitanju da zasluzena pozornost, prije nego nas buducnost pouci ucinjenim propustima, i cijeli se hrvatski narod treba dubokoje prelazi okvire muslimanskog stanovnistva Bosne i Hercegovine i ulazi u pitanje buducnosti cijelog hrvatskog naroda. Dr. Durakovic, govoreci u svojoj knjizi o povijesti Bosne i Hercegovine u njenu veoma sazetu poglavlju Bosna i Hercegovina u sastavu stare hrvatske drzave navodi niz vjerodostojnih povijesnih izvora kao, na primjer, zapis Duvanjskog sabora iz 753. godine zvan Methodos koji je pisan hrvatskim jezikom, a u kojemu je, medju ostalim, napisano da je Hrvatska sacinjena od Bijele Hrvatske na zapadu, Crvene Hrvatske na jugu i od Zagorja koje je obuhvacalo danasnju Bosnu, s granicom na Drini.

Medju mnostvom povijesnih dokumenata koji potvrdjuju autorove teze, dr. Durakovic navodi arapskog zemljopisca Idu Idrisa iz 11. stoljeca, koji pise o hrvatskom stanovnistvu Bosne i Zahumlja. Takodjer dr. Durakovic citira iz zapisa Ivana Kinamosa, tajnika cara Emanuela ., koji je veoma sustavno i znanstveno vodio biljeske sa svog putovanja kroz Srbiju i Bosnu i Hercegovinu u 12. stoljecu, a u kojima je zapisao da je Bosna i Hercegovina zasebna drzava koju dijeli od Srbije rijeka Drina i da uopce ne postoji nijedan znak da je ona pod srpskom upravom.

Promjene u strukturi stanovnistva

Na temelju znanstvene i strucne literature koju je proucavao, dr. Durakovic zastupa tezu da muslimansko stanovnistvo Bosne i Hercegovine jest u 95 posto slucajeva hrvatskog podrijetla, o cemu kazuju podatci iz povijesti. O istovjetnosti bosansko-hercegovacki muslimana s ostalim hrvatskim stanovnistvom postoji niz dokaza iz podrucja govora, pisma, obicaja, zajednickih ostataka stare hrvatske mitologije. Drasticne promjene u strukturi stanovnistva Bosne i Hercegovine, nastaju austrougarskom aneksijom te zemlje, kada nastaju velike seobe Srba u Bosnu i Hercegovinu. Austrougarska vlast nije mogla podnijeti ideju ujedinjenja Bosne i Hercegovine s maticnom Hrvatskom, zato je pocela zagovarati ideju stvaranja bosanske narodnosti. Prema Durakovicu, tu su ideju posebno zagovarali Kallaj i grof Bilinski, koji su u toj ideji podijeljenosti gajili ideju trajne aneksije Bosne i Hercegovine Madjarskoj odnosno Austriji.

S jedne strane obilato pomazuci Srbima u Bosni i Hercegovini Austrija je sistematski radila na unistenju hrvatske misli u Bosni i Hercegovini, lukavom politikom uvodjenja bosanskog jezika, favorizirajuci nepismenost i zaostalost muslimanskog stanovnistva, te sa svojom propagandom zagovarala ideju kako je njihova uloga i prisutnost u zemlji prosvjetiteljskog karaktera ciji glavni cilj je poboljsati stanje u zemlji i proglasiti Bosnu i Hercegovinu samostalnom zemljom.

Sluziti vlasti ili izgubiti polozaj

Govoreci u svojoj knjizi o novijoj povijesti muslimana u Jugoslaviji, dr. Durakovic pise: U politici naziranja muslimana vlast u Jugoslaviji upotrijebila je islamsku vjersku zajednicu, staromodnim nacinom korupcije, ucjene i polozaja. Kako je struktura vrhovnoga islamskog starjesinstva product demokratskog nacela islama da sve predstavnike biraju osnovne zajednice odredjenog podrucja do vrhovnih vjerskih upravnih tijela, to nije bilo tesko u muslimanske krugove infiltrirati suradnike vlasti koji su bili sami iz muslimanskih redova i, prema tome, imali su pravo ucesca u biranju vjerskih upravnih tijela. Tako su svi vrhovni sluzbenici imali sluziti vlasti ili izgubiti polozaj.

U takvim okolnostima mnogi nisu izdrzali pritisak pa su pristali na kompromise gubeci tako ponos i cast kao prijasnji Reis ululuma Fejic i sadasnji vrhovni poglavar IVZ Hadzi Sulejman Kemura.

U zakljucku dr. Asaf Durakovic pise: Bosna i Hercegovina je povijesno jedinstvena cjelina s ostalim hrvatskim zemljama, koja se razvijala u specificnim uvjetima utjecaja dviju razlicitih vjera i kultura, od vremena pada Bosne pod Osmanlijsko Carstvo. Geografski Bosna i Hercegovina cini integralni dio hrvatskog podrucja, kojem je istocna granica na rijeci Drini, koja je bila prirodna granica izmedju Istocnog i Zapadnog Rimskog Carstva. (Nastavlja se)

Borba za goli zivot, ogorcenost i mrznja prema komunistima

Hrvatska republikanska stranka, koja je osnovana 1951. u Buenos Airesu, bila je prva politicka stranka nakon sloma hrvatske drzave 1945. koja je imala izrazito politicki program. Medjutim, kada se citaju Nacela i Program HRS svatko s imalo znanja hrvatske politicke povijesti moze doci do zakljucka da su oni bazirani na temeljima Stranke prava i na ustaskim nacelima

Markantnom pojavom za javnom govornicom dr. Asaf Durakovic (na slici - cije smo ime u jucerasnjem broju tehnickom pogreskom naveli u potpisu pod slikom Kazimira Katalinica) u svojim je javnim nastupima u hrvatskim zajednicama znao dovesti prisutne do odusevljenja

Ivo Orsanic, jedan od osnivaca Hrvatske republikanske stranke i pokretac politicke revije Republika Hrvatska

Kao izvanredan govornik i svojom markantnom fizickom pojavom za javnom govornicom dr. Asaf Durakovic je u svojim javnim nastupima u hrvatskim zajednicama znao dovesti prisutne do delirija odusevljenja. Svojim govorima stekao je mnostvo obozavatelja koji su bili spremni poslusati bilo koji njegov zahtjev. Nakon nekoliko godina nevjerojatne popularnosti u redovima hrvatske politicke emigracije na svim kontinentima, zvijezda dr. Durakovica pocela se polako gasiti, a njegov utjecaj medju Hrvatima postao je gotovo beznacajan.

Hrvatska republikanska stranka

Stanje u redovima hrvatske politicke emigracije nakon propasti Nezavisne Drzave Hrvatske i bleiburske tragedije, koja znaci kraj ustaskog pokreta, bilo je veoma kaoticno. Borba za goli zivot, ogorcenost i mrznja prema komunistima, putovanje s clanovima obitelji ako su prezivjeli ratna vremena kroz izbjeglicke logore najcesce u Juznu Ameriku, ostavili su velik trag na mnogima. Ako se zna da ustaski pokret nikada nije postao politickom strankom, onda je razumljivo zasto je u demokratskim zemljama doslo do stvaranja mnostva stranaka. Prema rijecima dr. Ive Korskog, Hrvatska republikanska stranka, koja je osnovana 1951. u Buenos Airesu, bila je prva politicka stranka nakon sloma hrvatske drzave 1945. koja je imala izrazito politicki program. Medjutim, kada se citaju Nacela i Program HRS svatko s imalo znanja hrvatske politicke povijesti moze doci do zakljucka da su oni bazirani na temeljima Stranke prava i na ustaskim nacelima.

Dr. Korski to objasnjava: Republikanski program uzima u obzir novo politicko i socijalno gospodarsko stanje u zemlji i predstavlja zato modernizaciju i aktualizaciju ustaski nacela, a ne neku novost u hrvatskom politickom zivotu. Hrvatsku republikansku stranku osnovali su Ivan Orsanic i njegov brat Ante s nekoliko istomisljenika. Oni odmah pokrecu i politicku reviju Republika Hrvatska u kojoj ce, osim Ivana Orsanica, stalno suradjivati njegov nasljednik na mjestu predsjednika stranke, dr. Ivo Korski, glavni tajnik i pokretac stranke Kazimir Katalinic, kao i mnogi drugi istaknuti clanovi i simpatizeri stranke (Sime Letin, Bozo Dugec, Malkica Dugec, Rudolf Arapovic, Vladimir Djuric, Ivica Penavic, Srecko i Rudi Tomic i dr.).

Olicenje ideje drzave

Ivo Orsanic je bio profesor matematike i fizike, i jedno vrijeme radio je u Nadbiskupiji u Zagrebu. Godine 1936. postaje urednikom Hrvatske smotre. Zbog svog revolucionarnog rada biva uhicen 1940. i nakon zatvora u Lepoglavi biva prevezen u koncentracijski logor u Kruscice u Bosni. Nakon uspostave NDH postaje visoki duznosnik u NDH, gdje je bio sef promidzbe.

Zbog sukoba s Nijemcima na njihov zahtjev biva smijenjen i postaje zapovjednik Ustaske mladezi. Iz danasnje perspektive zvuci nevjerojatno da, kao visoki drzavni duznosnik, ne zna nista o donesenoj odluci o povlacenju hrvatske vojske, nego to doznaje od jedne duznosnice koja je dosla u nas stan da pita moju suprugu na koji ce nacin napustiti Zagreb. Nakon sto se morao kriti u izbjeglickim logorima Italije zbog toga sto su ga trazili Englezi, Ivan Orsanic, napokon, krijuci se iza laznog imena Ivan Orlini, uspijeva 1948. otici u Argentinu i prikljuciti se svojoj obitelji.

U svom eseju Povijest se ne brise, objavljenom u Republici Hrvatskoj 1951., Ivan Orsanic pise: Povijesna je istina da je u ustastvu bila olicena ideja drzave i borba do smrti za drzavu. Povijesna je istina da je ustastvo bilo u ovom smislu prihvaceno medju vecinom naroda. Povijesna je istina da ustastvo nije prihvaceno kao stranackopoliticka organizacija hrvatskog naroda. Povijesna je istina da ustastvo u svojoj borbi za drzavnu opstojnost nije bilo ni komunofobijsko, ni srbofilsko, ni germanofilsko, ni talijanofilsko, ni anglofilsko, ni frankofilsko, ni demokratsko, ni fasisticko.

Zaneseni visokim polozajima Hrvatski je narod u ustaskom razdoblju hrvatske povijesti htio svoju drzavu, bio je pripravan boriti se protiv svih, bez obzira na ideologije i cinio je to; borio se protiv komunizma, Srba, Nijemaca, Talijana i Engleza, jednostavno zato sto su oni svaki, posebice tu drzavu rusili i jedni u sluzbenom karakteru prijatelja i saveznika, drugi u sluzbenom karakteru neprijatelja, a treci bez ikakva sluzbena karaktera no stvarno u svim mogucim okvirima; jedni komunisti, drugi fasisti, treci demokrati.

S pravom kritizira i ostro osudjuje one koji su zaneseni svojim visokim polozajima, ili su zbog svojih sebicnih interesa nastojali iskoristiti revolucionarno vrijeme. Ivan Orsanic i vodstvo Hrvatske republikanske stranke smatrali su da Hrvate odnosno clanove i simpatizere treba najprije politicki educirati. Ne treba se zanositi i teziti za nekim apsolutnim jedinstvom hrvatskog naroda jer, prema Orsanicu, vaznije od toga je borba za drzavu i za sigurnost slobode u drzavi. Zbog razlicitih uvjeta zivota i sredina u kojima zive hrvatski iseljenici sirom svijeta, moramo biti svjesni da se to jedinstvo ne moze ostvariti i ne smijemo se zavaravati s time da se moze ostvariti. Prema Orsanicevim rijecima borba za drzavu i za slobodu u hrvatskoj drzavi cini predmet svih osnovnih razlika u emigraciji, iznad jedinstva jer jedinstvo samo po sebi nije nista, kao sto nije nista ni pusta zelja za oslobodjenjem i slobodom. (Nastavlja se)

Hrvatski narod ne treba ulaziti ni u kakvu zajednicu...

U suradnji i dogovoru s predstavnicima Hrvatskoga narodnog otpora, Hrvatskoga oslobodilackog pokreta (Reorganizacija), Hrvatskoga domobrana, Hrvatska republikanska stranka zajednicki 6. ozujka 1970. konstituira u Buenos Airesu Vijece Hrvata Juzne Amerike za uspostavu Drzave Hrvatske na celu s njegovim predsjednikom dr. Vjekoslavom Vrancicem. To politicko tijelo bilo je preteca Hrvatskog narodnog vijeca, koje je osnovano i odrzalo prvi svoj sabor 1974. u Torontu

Nakon smrti Ivana Orsanica 1967. u Buenos Airesu, za njegova je nasljednika, odnosno novoga predsjednika Hrvatske republikanske stranke izabran dr. Ivo Korsky (na slici), koji je 1940. promoviran u doktora prava na Zagrebackom sveucilistu, a koji je od samoga osnivanja HRS bio jedan od najblizih Orsanicevih suradnika

Uz to sto su u Republici Hrvatskoj tiskani izvanredni prilozi o raznim temama iz hrvatske povijesti, o geostrateskom polozaju Hrvatske, o medjudrzavnim odnosima, odnosima Hrvatske s susjedima, o pitanju i buducnost Hrvata Bosne i Hercegovine, potrebi aktivnog djelovanja u politickom radu stranaka u emigraciji, itd., Hrvatska republikanska stranka nije, nazalost, nikada uspjela imati mnogobrojno clanstvo poput HSS-a ili HOP-a. Za to postoji mnogo razloga, ali je najblize istini istaknuti hrvatski intelektualac koji je bio glavni urednik nekoliko znacajnih hrvatskih novina u iseljenistvu, kao mjesecnika Hrvatska borba i Hrvatski list, g. Rudolf Arapovic, koji je napisao da je trebala odrasti generacija, koja ce moci shvatiti veliki Orsanicev duh utisnut u novo hrvatsko republikantstvo, generacija koja se pocela okupljati oko Nasega puta i oko Hrvatske borbe.

U nacelima Hrvatske republikanske stranke, medju ostalim, stoji da ce osnovni temelji rada biti pravo naroda, da ima svoju slobodu i drzavu, bez obzira na to je li je to bilo gdje kojem narodu na svijetu pravo ili ne. Ako opci razvitak medjunarodnog zivota zahtijeva stvaranje najsirih zajednica naroda, hrvatski narod sigurno nece biti onaj koji ce tome smetati. Ali hrvatski narod ne treba ulaziti ni u kakvu zajednicu bez potpuno slobodnoga i vlastitog odlucivanja u svojim granicama, sa svojom vladom, saborom i predsjednikom drzave, te bez ikakve prisutnosti bilo kakvih stranih vojski, stranih misija i utjecaja.

Obvezno stivo

Orsaniceva politicka razmisljanja i analize stanja u domovini, iseljenistvu, o medjunarodnim odnosima, buducem ustrojstvu hrvatske drzave tiskana su u dvije knjige, Oslobodjenje i sloboda i Vizija slobode. Obje te knjige tiskane, nazalost, poslije njegove smrti, prva 1973., a druga 1979., bile su obvezno stivo za clanove i simpatizere Hrvatske republikanske stranke. Jedna od zajednickih karakteristika koje su krasile clanove HRS i po kojoj su oni bili prepoznatljivi, kako u Europi tako u Juznoj i Sjevernoj Americi ili pak u dalekoj Australiji, bilo je citiranje Orsanicevih misli o bilo kojoj politickoj temi. Nakon smrti Ivana Orsanica 1967. godine u Buenos Airesu, za njegova je nasljednika, odnosno novoga predsjednika Hrvatske republikanske stranke izabran je dr. Ivo Korsky, koji je 1940. godine promoviran u doktora prava na Zagrebackom sveucilistu. Rodjen u Osijeku 1918. godine u uglednoj zidovskoj obitelji, dr. Korsky postaje clanom Ustaskog pokreta 1935. godine, povlaci se iz domovine 1945. i bude zatvaran u Italiji. Nakon kratkoga zarobljenistva, uspijeva otputovati u Argentinu 1947. godine.

Uspostaviti suradnju kontinentalnih vijeca

Od samoga osnivanja Hrvatske republikanske stranke dr. Korsky je jedan od najblizih Orsanicevih suradnika. Iako konstruktivno kriticni prema drugim hrvatskim politickim strankama, kao na primjer, prema HOP-u, Hrvatskom narodnom otporu, Jelicevu Hrvatskom narodnom odboru, vodstvo HRS ne bjezi od zajednicke suradnje s doticnim strankama s ciljem sirenja i ucinkovitijeg djelovanja u hrvatskom iseljenistvu i u domovini, sto joj je bilo glavnom preokupacijom. U suradnji i dogovoru s predstavnicima Hrvatskoga narodnog otpora, Hrvatskog oslobodilackog pokreta (Reorganizacija), Hrvatskoga domobrana, Hrvatska republikanska stranka zajednicki 6. ozujka 1970. konstituira u Buenos Airesu Vijece Hrvata Juzne Amerike za uspostavu hrvatske drzave na celu s njegovim predsjednikom dr. Vjekoslavom Vrancicem. Tajnim glasovanjem izabran je odbor Vijeca u sastavu: potpredsjednici dr. Ivo Korsky i Lukas Juricic, tajnik Kazimir Katalinic i blagajnik Bozo Veric. Svrha je Vijeca, stoji u nacelima i ustrojstvu novoosnovanog politickog tijela, pomoci hrvatskom narodu da ostvari svoju slobodu i drzavnu nezavisnost.

Da bi se ostvario taj cilj, Vijece ce osim ostalih sebi postavljenih zadataka takodjer: Uspostaviti suradnju svih kontinentalnih vijeca za sto skorije ostvarenje sredisnjega vijeca za uspostavu drzave Hrvatske, kao vrhovnoga politickog tijela za vodjenje hrvatske politike u inozemstvu a u najuzoj suradnji s hrvatskim drzavotvornim snagama u domovini Hrvatskoj. Siriti misao hrvatskog prava i duznosti u borbi za ostvarenje hrvatske drzavne nezavisnosti, kako u stranim tako i u hrvatskim sredinama, zivom ili napisanom rijeci, osobnim dodirom te ostalim za to prikladnim promidzbenim sredstvima. To politicko tijelo bilo je preteca Hrvatskog narodnog vijeca, koje je osnovano i odrzalo prvi svoj sabor 1974. godine u Torontu. (Nastavlja se u broju od ponedjeljka)

Vjesnik
http://www.vjesnik.hr/

Related Articles

View photos

Print article

Contact Kanadsko Hrvatski Kongres